Intervju Ivan Marcelić, vratar hrvatske vaterpolo reprezentacije

Intervju Ivan Marcelić, vratar hrvatske vaterpolo reprezentacije

Na treningu i utakmici mogu se zaboraviti svi problemi, ne samo zdravstveni

 

Mladima bih savjetovao da slijede svoje snove. Ako ste dosljedni i konstantni u reguliranju, šećer nema nikakve veze s konačnim ishodom vašeg putovanja.

Da bolujte od dijabetesa otkrili ste kao dječak. Koje ste simptome imali koji su doveli do dijagnoze šećerne bolesti?

Da imam dijabetes saznao sam s deset godina. Naglo sam izgubio nekih desetak kila i često sam išao mokriti noću, a nakon vađenja krvi, isti dan hitno su me odveli u bolnicu i krenuli s terapijom.

Što se promijenilo u vašem životu nakon spoznaje da imate šećernu bolest?

U životu mi se ništa drastično nije promijenilo, mama je počela malo drugačije kuhati, ali u principu je sve ostalo isto. Mjerenje šećera i davanje inzulina postaju automatizirani, ne oduzimaju puno vremena, tako da je 99% stvari ostalo isto.

Jeste li se ikada susretali s predrasudama zbog svoje bolesti? Ili vršnjačkim ruganjem u školskim danima? Kako ste to prevladali?

Što se tiče predrasuda, u ovih gotovo 14 godina koliko imam dijabetes, ne sjećam se niti jedne situacije u kojoj sam se osjećao loše, ili bilo kako negativno. Svi moji vršnjaci, učitelji, profesori, treneri su bili upoznati s mojom situacijom, imao sam maksimalnu podršku i razumijevanje kod svih.

Tko vam je ipak bio najveća podrška nakon spoznaje da ste oboljeli?

Najveća podrška su definitivno bili roditelji, što je i normalno. Oni su prolazili to sve skupa sa mnom.

Profesionalni ste sportaš koji svakodnevno dokazuje da se usprkos bolesti mogu postići vrhunski rezultat. Profesionalni sport ionako zahtijeva puno odricanja, truda, treninga… Je li vas dijabetes kada usporavao na tom vašem sportskom putu?

Inzulin kao takav je jedan od najjačih dopinga na svijetu, ako se pravilno i pametno barata s njime, tako da u sportskom smislu zapravo i pomaže ako ga znate koristiti. Dogodilo se nekoliko puta da ne uhvati hipoglikemija tijekom treninga, u tom slučaju pojedem i popijem nešto slatko, pričekam 10-15 minuta da se dovedem nazad u normalu i radim dalje.

Koliko često mjerite razinu šećera u krvi? Kako održavate šećer stabilnim?

Što sam stariji, sve više shvaćam važnost što češćeg mjerenja šećera i nužnost toga za potrebu dobrog reguliranja, tako da mjerim šećer sigurno 8-9 puta dnevno, ovisi i o treninzima, njihovom intenzitetu, hrani, putovanjima, eventualnoj bolesti.

Jesu li vam se kada dogodile drastične oscilacije šećera tijekom vaterpolske utakmice? Što ste tada učinili?

Prije utakmice kontroliram šećer i pazim da bude nešto viši (8-10), da izbjegnem eventualne hipoglikemije tijekom utakmice i nepotrebne situacije. Na klupi uvijek imamo energetske preparate koji sadrže šećer, pa i ako dođe do hipoglikemije, imam odmah sve spremno za reagirati.

Kako vaši suigrači gledaju na to da imate dijabetes? Znaju li sad i oni više o toj bolesti?

Svi suigrači više-manje znaju neke osnove, nekog više zanima, nekoga manje, ali mislim da ne griješim kada kažem da bi svi znali odreagirati u nekoj nenadanoj situaciji. Dovoljno sa ih obrazovao, hahaha.

Smatrate li da je svjesnost o raširenosti dijabetesa, prevenciji progresa bolesti i općenito zdravom načinu života i važnosti tjelovježbe (ne)dovoljno razvijena u Hrvatskoj?

Mislim da se dosta prostora troši na pokazivanje važnosti zdravog života u medijima, ne samo dijabetesa nego i svih drugih bolesti i stanja koje nas mogu zateći. Troše li dovoljno vremena da poduzmu sami nešto po tom pitanju sami za sebe, nisam siguran.

Kad sam god razgovarala s oboljelim od dijabetesa, svi se žale na nedostani broj trakica koje osigurava HZZO. Imate li takvo iskustvo?

Nažalost, i ja imam istu situaciju s trakicama koje se dobivaju od HZZO-a.

Koliko suvremene tehnologije, poput uređaja koji glukozu mjere cijeli dan olakšavaju život dijabetičarima? Koliko se toga promijenilo u olakšavanju života dijabetičara otkako ste vi prije 13 godina spoznali da ga imate i danas?

U moje vrijeme samo su aparatići postali brži i jednostavniji za uporabu, izašli su neki novi, no velikom većinom zbog prirode sporta kojim se bavim, nisam mogao isprobavati nove metode (stalno skidanje i montiranje nazad, otvorenje rupe, udarci,…) i mislim da još neko vrijeme neću. Iako postoje vodootporni čak, nije zgodno, jer ako me pogodi lopta, nisam siguran kako bi sve to izgledalo. Sigurno ne lijepo.

Koristite li uređaje za mjerenje šećera i u bazenu?

Uređaj je uvijek uz mene u ruksaku, za ne daj Bože. Šećer mjerim uvijek neposredno prije početka treninga i nakon njega, kao i u pauzi između suhog dijela treninga i nastavka u bazenu.

Koliko je vama osobno sport pomogao u kontroli bolesti?

Sport je čudo, na treningu i utakmici mogu se zaboraviti svi problemi koji vas muče, ne samo zdravstveni. To je jedna od čari sporta, to je skroz drugi svijet koji funkcionira za sebe. U kontroli bolesti sport itekako pomaže, mislim da prvo što svi doktori kažu za dobro reguliranje šećera je potrebna za tjelesnom aktivnosti, a toga mi definitivno ne nedostaje.

Kakvu prehranu preferirate, što izbjegavate, zgriješite li ponekad?

Ne pušim, ne pijem, nemam neke duge poroke, osim hrane. Jako volim jesti, i to više-manje sve, pa mi zaista nekada teško pada samokontrola.

Imate li kakav savjet za mlade koji boluju od šećerne bolesti?

Mladima bih savjetovao da slijede svoje snove. Ako ste dosljedni i konstantni u reguliranju, šećer nema nikakve veze s konačnim ishodom vašeg putovanja, to su sve samo isprike. Potreban je mukotrpan i naporan rad, čime god se bavili, i rezultati će doći.


Nataša Gajski Kovačić
 

Tražilica

Copyright © 2018 HSDU. Sva prava pridržana.
Designed and developed by Dedal komunikacije d.o.o.