Zrinka Mach, mag. soc. geront.
Povodom obilježavanja Svjetskog dana šećerne bolesti i mjeseca svjesnosti o šećernoj bolesti, u ovom broju časopisa razgovarali smo sa Slavkom Lackovićem, prof., predsjednikom Brodske dijabetičke udruge, članom Izvršnog odbora i dopredsjednikom HSDU-a za regiju Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.
Mnogo godina ste u Savezu kao predstavnik Brodske dijabetičke udruge. Što smatrate najznačajnijim za prethodno razdoblje i što je bilo za Vas najvažnije?
Nije trebalo proći puno vremena da bih se uključio u rad na nivou HSDU-a, kao delegat na redovnim skupštinama u Zagrebu, Sinju, Bjelolasici i drugdje s predstavnicima naše udruge koji su već bili članovi Izvršnog odbora Saveza (Ivica Vuković i Zoran Bujišić). Uhodana je bila i praksa da smo se mi dijabetičari u Slavoniji, Baranji i Moslavini redovito družili na godišnjim skupštinama i obilježavanjima godišnjica rada u Osijeku, Slatini, Novoj Gradiški. Takvim načinom rada i druženja stekao sam dosta simpatija pa sam kandidiran za regionalnog koordinatora i jednoglasno izabran tajnim glasovanjem na skupštini u Novoj Gradiški, a potvrđen na Izvršnom odboru Saveza 31. kolovoza 2008. godine. To je bio početak plodne suradnje sa svim udrugama iz regije Slavonije, Baranje i Moslavine.
Kada ste se učlanili u Brodsku dijabetičku udrugu i što Vas je potaknulo da postanete aktivni volonter?
U Udrugu sam pristupio u veljači 2006. godine. Tada mi je, kada sam radio „profil šećera u krvi“, otkriveno da sam prešao gornju granicu šećera u krvi (15,1 u mjerenju kapilarne krvi iz prsta u 12 sati). Obratio sam se kolegi s posla koji je već bio član Brodske dijabetičke udruge i on mi je savjetovao da se učlanim i ja, što sam i učinio. Pitao sam tadašnjeg predsjednika Ivicu Vukovića mogu li mu svojim volontiranjem pomoći u radu Udruge, a kako sam već imao iskustva jer sam bio profesionalni tajnik u Društvu Naša djeca u Slavonskom Brodu, on me zamolio da se aktivno uključim. Od tada pa sve do danas, a to namjeravam dokle god budem mogao, aktivno sudjelujem u radu Brodske dijabetičke udruge te sam obnašao funkciju tajnika, a od 2018. godine i predsjednika udruge.
Imate već dugo šećernu bolest. U svojim medijskim istupima napominjete važnost redovite tjelesne aktivnosti i kroz svoj primjer pokazujete kako se to može. Što mislite iz svog iskustva, koliko vam je udruga pomogla u vašim zdravim životnim navikama i da se pridržavate uputa liječnika?
Kada sam shvatio da moram mijenjati svoje navike u životu da bih spriječio napredovanje dijabetesa prema mogućim komplikacijama, prihvatio sam tri zlatna pravila: uravnotežena, po mogućnosti mediteranska prehrana, tjelesna aktivnost da bi se potrošile unesene kalorije i potrošio višak šećera u krvi. Šetam redovito kućnog ljubimca Lokija četiri puta na dan i obavljam redovitu nabavu u trgovini, što je po prilici 5 km na dan. Nije baš najbolja šetnja, ali vrijedi. I tek na trećem mjestu je uzimanje lijekova. Ja sam još kod liječnika obiteljske medicine na kontrolama i na oralnoj sam terapiji bez inzulina. Ovakav pristup prema zdravlju pokazao se dobrim jer na moju visinu od 180 cm i težinu od 84 kg imam indeks tjelesne mase 26, što je za mene i moje godine jako dobro. Arterijski krvni tlak mi je blago povišen, osim u podne kada mi pada na 100/85 – 75, lipidi su dobri, a HbA1c je oko 7%. Ja sam ovim nalazima i svojim zdravstvenim stanjem i kvalitetom života zadovoljan. Puno mi znači i potpora moje supruge i trojice sinova.
Kakva je situacija u Slavonskom Brodu po pitanju skrbi osoba sa šećernom bolešću? Jeste li zadovoljni suradnjom s Općom bolnicom „Dr. Josip Benčević“?
U početcima moga sudjelovanja u radu Udruge, kada nije svaki dijabetičar imao aparatić za mjerenje šećera u krvi i odgovarajuće trakice, imali smo puno posla i članova koji su nam dolazili. Imali smo i mogućnost da istovremeno, uz prisutnost liječnika i mjerenja GUP-a, glikoliziranog hemoglobina i tjelesne mase, prof. dr. sc. Marica Jandrić Balen, kao u svojoj ordinaciji, na licu mjesta pregleda sve rezultate i odredi novu terapiju ili naruči pacijenta u Dnevnu bolnicu, u Općoj bolnici „Dr. Josip Benčević“. Danas kada svi dijabetičari mogu dobiti aparatić za mjerenje GUP-a i trakice pa mjere šećer u krvi sami kod kuće, opao je interes za dolaskom u Udrugu gdje radimo ponedjeljkom od 16 do 18 sati. U Dnevnoj bolnici radi stručna ekipa liječnika i medicinskih sestara na edukaciji za novootkrivene i druge dijabetičare, obavljaju potrebne pretrage, daju savjete o prehrani i tjelesnoj aktivnosti i, normalno, o opasnostima komplikacija.
Jedno vrijeme ste bili regionalni koordinator za Slavoniju i Baranju? Kako pamtite to vrijeme?
Nakon dvije godine mojeg sudjelovanja u radu Udruge počela su razmišljanja u Savezu da se i u Slavoniji i Baranji, kao što je učinjeno u Dalmaciji, otvori Regionalni ured s regionalnim koordinatorom za Slavoniju, Baranju i Moslavinu. To je odrađeno 31. kolovoza 2008. na sjednici Izvršnog odbora HSDU-a u Zagrebu. Iste godine smo počeli sa sastancima Koordinacije, prvo u Daruvaru i Đakovu. Sljedećih godina smo se upoznali i uhodali u radu. Snimili smo situaciju na terenu i počeli s pokretanjem rada u udrugama koje su bile u stanju mirovanja (Donji Miholjac, Našice, Gradina) i u sljedećem razdoblju s osnivanjem udruga u gradovima gdje nisu ni postojale (Županja, Požega, Bjelovar, Vukovar). Žao mi je bilo što nisam uspio, a bilo je jako blizu, osnovati udrugu u Belom Manastiru, jer unatoč dobroj klimi nije se mogla stvoriti „kritična masa“ da udruga profunkcionira. Pomoći u tome nismo imali ni od udruge u Osijeku niti od liječnika Kliničkoga bolničkog centra Osijek. Tako je ostalo i dandanas. Koordinacija Slavonije i Baranje je naprasno prestala raditi jer je tadašnji predsjednik HSDU-a tako odlučio, navodno zbog troška rada obaju koordinatora. Sada u dogovoru sa Izvršnim odborom i udrugama s područja Slavonije i Baranje ponovno pokušavamo pokrenuti Koordinaciju i vjerujem da će se to u vrlo kratkom vremenu i ostvariti. U ovim planovima usporila nas je pandemija COVID-19 i nemogućnost sastanaka uživo, jer nažalost nismo svi vješti u radu s online platformama poput aplikacije Zoom.
Svjedoci smo kako je mali broj osoba sa šećernom bolešću u odnosu na ukupan broj oboljelih učlanjen u dijabetičke udruge ili društva. Što mislite, zašto se to događa i imate li ideju ili prijedlog što možemo svi zajedno u Savezu napraviti da se članstvo poveća?
Kada Regionalni ured više nije funkcionirao udruge su ostale bez pomoći i podrške Saveza, što je između ostalog rezultiralo prestankom rada nekih udruga (Gradina, Požega, Vinkovci, Đakovo, Vukovar, Donji Miholjac, Daruvar). Svi mogući pokušaji da se nešto učini nisu uspjeli i te udruge i dijabetičari u tim sredinama nemaju skrb civilnog sektora. Još jedna teška situacija koja nije rješiva jest problem financijskih sredstava kojih imamo ili nemamo dovoljno. Mi u Slavonskom Brodu imamo prostor u kojemu radimo i ured u Mjesnom odboru Centar, besplatno. Međutim, plaćamo režijske troškove grijanja, vođenje računa PBZ-u i knjigovodstveni servis. Sve to ne možemo financirati iz članarine, već se oslanjamo na realni sektor i lokalnu samoupravu, što nije dovoljno. Članovima nudimo mjerenje GUP-a, krvnog tlaka, predavanja liječnika iz Opće bolnice u Slavonskom Brodu (u vrijeme COVID-a ih nismo imali), čitanje časopisa Dijabetes i druženje, što ih vjerojatno ne zadovoljava. Članstvo opada, a kapacitet je sve lošiji jer se rijetko netko prihvaća obveza rada i vođenja udruge. Perspektiva nam nije sjajna. Još uvijek osobe sa šećernom bolešću nisu svjesne koliko im udruga može pomoći, kao i razmjena iskustava s osobama koje imaju iste probleme.
Početkom lipnja u Slavonskom Brodu je organizirana jednodnevna edukativna radionica za osobe sa šećernom bolešću Slavonije i Baranje. Brodska dijabetička udruga je bila domaćin. Koliko ste zadovoljni takvim projektom i mislite li da ga treba implementirati i u ostale dijelove Hrvatske?
Na jednom sastanku Izvršnog odbora početkom ove godine rodila se ideja da, dok traje pandemija i nismo u mogućnosti organizirati kongres, organiziramo jednodnevne radionice po regijama. Ja sam na istom sastanku Izvršnog odbora tražio prvi termin 4. lipnja za područje Slavonije. Izradili smo projekt u suradnji s HSDU-om i dobili sredstva od grada Slavonskog Broda. Radionicu smo organizirali u kongresnoj dvorani hotela ART. Predavanja su nam održali liječnici iz naše brodske bolnice, prof. dr. sc. Blaženka Miškić, dr. med. i primarijus Ninoslav Leko, dr. med., te dr. sc. Eva Pavić, specijalistica nutricionizma iz Kliničkoga bolničkog centra Zagreb i Vilma Kolarić, dipl. med. techn. iz Sveučilišne klinike „Vuk Vrhovac“. Na radionicu su se odazvali članovi udruga iz Županje, Nove Gradiške, Slatine, Orahovice, Virovitice i Slavonskog Broda. Svi sudionici su bili zadovoljni programom koji je uključio četiri predavanja, ručak prilagođen osobama s dijabetesom, a nakon ručka organiziran je bio i obilazak grada. Radionicu su popratili i mediji, što je vrlo važno kako bi se podigla svijest o šećernoj bolesti, ali i upoznala javnost s radom Brodske dijabetičke udruge. Smatram da bi se ovakve radionice mogle u suradnji s HSDU-om organizirati i u ostalim regijama te vjerujem da će se to i ostvariti sljedeće godine.
U javnozdravstvenoj kampanji Saveza Reagiram i preveniram namijenjenoj edukaciji o respiratornim bolestima, posebice gripi i pneumokoknoj bolesti te važnosti cijepljenja za osobe u povećanom riziku kako bi se izbjegle teške posljedice bolesti, jedno ste od „lica“ kampanje. Jeste li zadovoljni svojom „ulogom“ i imate li povratne informacije s terena, s obzirom na to da ste u neprestanom kontaktu s članovima svoje udruge, ali i društava diljem Hrvatske?
Sretan sam što sam aktivno sudjelovao u kampanji Reagiram i preveniram i što sam postao jednim od zaštitnih lica kampanje. Javljaju mi se poznanici da su me prepoznali na televiziji i vidjeli na plakatu kampanje u ljekarnama i liječničkim ordinacijama. Ja sam i osobno odnio plakate kod moje liječnice obiteljske medicine, u Dom zdravlja, ljekarnu i u Udrugu. Ovo je prvi put da oboljeli od dijabetesa pa i članovi moje udruge čuju o važnosti cijepljenja protiv gripe, a posebno protiv pneumokoka, te se nadam kako će zainteresiranost s vremenom rasti i da će ljudi shvatiti koliko cijepljenje pomaže u sprječavanju komplikacija koje za nas dijabetičare mogu biti po život opasne. Ovakve kampanje su jako važne i trebalo bi ih provoditi kontinuirano cijele godine.
Jeste li zadovoljni pravima osoba sa šećernom bolešću?
Što se tiče broja dijagnostičkih trakica za mjerenje šećera u krvi, koji je smanjen, najprije na 100 godišnje, a kasnije na 50 godišnje, to nikako ne ide u smjeru dobre prevencije koja je zajedno s edukacijom nedovoljna za sve dijabetičare, u Hrvatskoj to ne vodi dobroj praksi. Već i ptice na grani znaju koliko smo puta naglašavali da se od kvote proračuna HZZO-a za dijabetes na zbrinjavanje komplikacija troši oko 88% novaca, a za prevenciju, lijekove i trakice samo oko 12%. To su blagoslovili eminentni liječnici koji smatraju da je jedna trakica tjedno dovoljna da se provjerava šećer u krvi kod dijabetičara tipa 2. Dobra stvar je što smo se na inicijativu udruge Cukrići iz Zadra izborili, peticijom, da glukagon u spreju dođe na listu HZZO-a za teške hipoglikemije. Savez je pokrenuo peticiju za stavljanje sustava FreeStyle Libre na Osnovnu listu ortopedskih i drugih pomagala za osobe oboljele od šećerne bolesti tipa 2 koje koriste inzulinsku terapiju. Nadamo se da će nam to i uspjeti ostvariti u doglednoj budućnosti.
Jeste li zadovoljni radom Saveza, što mislite da bi se trebalo poboljšati i kako vidite budućnost Saveza, ali i lokalnih dijabetičkih udruga i društava?
Ja sam, evo, u drugom mandatu već dvije godine član Izvršnog odbora HSDU-a i jedan od dopredsjednika HSDU-a. Kroz rad Saveza pokušavamo se izboriti za što bolja prava dijabetičara, provoditi projekte i programe i biti prepoznatljivi ne samo među dijabetičarima, nego i svim dionicima koji sudjeluju u skrbi osoba s dijabetesom. Pokušavamo raditi najbolje što možemo u zadanim okolnostima, pri čemu nam ni pandemija COVID-19 nije išla na ruku. Bili smo prisiljeni promijeniti način rada i prilagoditi se, što nije svima bilo po volji. Svi se trudimo da rad Saveza podignemo na viši nivo, a koliko ćemo u tome uspjeti pokazat će vrijeme. Što se tiče rada udruga i Saveza, tu je šarolika situacija. Članstvo uglavnom opada jer dosta dijabetičara misli da znaju sve o dijabetesu, da im edukacija nije potrebna, članstvo nam je sve starije, tako da primjerice u mojoj udruzi nemamo članova mlađih od šezdesetak godina. Moramo svi skupa u Savezu pronaći način kako da se ta situacija promijeni, da budemo zanimljivi dijabetičarima i da nam se žele priključiti. Civilni sektor u Hrvatskoj nema dugu tradiciju, a i zbog različitih afera o kojima smo mogli čitati u medijima udruge još uvijek nisu na dobrom glasu. Mi u Izvršnom odboru HSDU-a to pokušavamo promijeniti tako da nam rad Saveza i udruga članica Saveza bude transparentan, da se držimo zakonskih propisa i što bolje surađujemo sa svima koji su zainteresirani. Puno radimo i nadam se da će to ipak rezultirati uspjehom. Otvoreni smo za nove ideje i prijedloge pa nam je svatko tko je dobronamjeran i želi pomoći dobrodošao.
Što biste poručili našim čitateljima, posebice onima koji su u dilemi trebaju li se učlaniti u neku udrugu osoba sa šećernom bolešću?
Nadam se da dolaze bolja vremena za civilni sektor generalno, pa tako i za nas dijabetičare i da će članovi na terenu (u lokalnim sredinama) imati mogućnosti birati vodstva udruga koja će biti u stanju organizirati i realizirati edukacije u programima i projektima, na radionicama i kongresima, kao što smo radili prije ove nesretne pandemije. Mi u udrugama ne možemo raditi ništa drugo osim ovoga što smo i do sada radili, ali druženje (uz edukaciju) s osobama koje imaju iste probleme može puno pomoći svima koji s tim do tada nisu imali iskustva. Zato poručujem svima koji su na početku s povišenim vrijednostima šećera, ali i ostalima, da se pridruže nama koji im sa svojim iskustvom i savjetima možemo pomoći i ohrabriti ih, kao što sam i ja doživio svojevremeno kada sam bio bez pravog iskustva i spoznaja o teškim komplikacijama koje su moguće ako se ne držimo pravila ponašanja i življenja. Isto tako, samo zajedno kroz rad udruga možemo se izboriti za svoja prava. Ne možemo očekivati da se drugi bore za nas.
POVEZNICA: Dijabetes – SLATKI ŽIVOT