Intervju s Brankom Lulićem, dipl. ing., dugogodišnjim aktivistom i volonterom, predsjednikom Splitskoga dijabetičkog društva, donedavno dugogodišnjim koordinatorom udruga dijabetičara Dalmacije i dopredsjednikom Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga do 2017. godine
Kada Vam je dijagnosticirana šećerna bolest?
Šećerna bolest mi je otkrivena slučajno 1987. godine. U tijeku trčanja odjednom sam osjetio lupanje srca. Otišao sam nakon toga kod liječnika gdje mi je konstatirano da imam problema sa srcem i šećerom. Dijagnosticirana mi je šećerna bolest tipa 1. Prvih šest mjeseci bio sam na oralnoj terapiji, a onda sam završio na terapiji inzulinom. U tih prvih šest mjeseci do terapije inzulinom pao sam sa 88 na 64 kg. Početci nisu bili laki, pogotovo u ono vrijeme. Kako sam bio visokopozicionirani privrednik s puno obaveza i sastanaka, nije bilo lako uskladiti posao i šećernu bolest.
Možete li usporediti tadašnji sa sadašnjim načinom liječenja šećerne bolesti? Koliko je medicina napredovala otkada Vam je dijagnosticirana šećerna bolest?
Kako rekoh, u početku moje bolesti bilo je jako teško. Tada smo imali inzuline na bazi svinjskog i goveđeg koje smo morali miješati. Inzulini su bili u šprici. S vremenom smo dobili i aparatiće za mjerenje šećera u krvi, a onda i bolje inzuline i još bolje aparatiće. Sve nam to pomaže da dijabetes držimo pod kontrolom. Ne smiješ biti neodgovoran prema sebi i svom zdravstvenom stanju, svojoj obitelji i prema svojoj sudbini. Bilo gdje, svatko od nas mora biti odgovoran. Dakle, svatko od nas mora shvatiti da je odgovoran za svoje zdravstveno stanje. I to u velikoj, velikoj mjeri. Ja sam 24 sata na dan sam za sebe i dijabetičar i dijabetolog i obiteljski liječnik.
Kada su vam otkrili šećer u krvi, jeste imali kod kuće aparatić i kako je bilo?
Nisam imao glukometar. Išao sam na kontrole kod liječnika i tamo mjerio šećer u krvi. To je možda trajalo godinu dana, a onda smo negdje 1988. godine dobili aparatiće. Bili su malo nezgrapni, ali je tada to bilo veliko dostignuće da možemo kod kuće sami provjeriti razinu šećera u krvi.
Današnja tehnologija u liječenju šećerne bolesti omogućava da se možemo redovito kontrolirati i držati dijabetes pod kontrolom.
Kakva je situacija s pravima oboljelih od šećerne bolesti od 1987. kada ste dobili dijabetes do danas?
Situacija se potpuno promijenila. U početku smo imali još važeći Hrvatski model zdravstvene zaštite osoba sa šećernom bolešću koji se pokazao u svijetu fenomenalnim i koji su skandinavske zemlje prihvatile, a mi odbacili. Gledajući u noviju hrvatsku povijest, učinili su se na žalost brojni potezi koji su bili nauštrb zdravstvene zaštite osoba sa šećernom bolešću: specijalističke službe su iz domova zdravlja silom prebačene u bolnice, a prevencija, koja je majka mudrosti, potpuno je zanemarena. Kada znamo činjenicu da kurativa iznosi 88% sredstava budžeta za šećernu bolest, onda je jasno da tu puno toga ne štima. Čvrsto sam uvjeren, a što sam nedavno rekao i u Splitu na skupu na Medicinskom fakultetu, da samo zajedničkim naporima i dogovorom primarne zdravstvene zaštite, zatim sekundarne i tercijarne možemo dovesti do poboljšanja stanja u Hrvatskoj što se tiče šećerne bolesti. Ali, ne zaboravimo, ispred svih ovih navedenih razina skrbi trebaju biti Zavodi za javno zdravstvo. Oni su ti koji trebaju biti najaktivniji što se tiče prevencije, mobiliziranja i informiranja, senzibiliziranja cijeloga našeg naroda, ali koji mogu i moraju biti i spona svih uključenih u priču o šećernoj bolesti. Ljudi moraju shvatiti da je svatko od njih/nas sam odgovoran za svoje zdravlje te da se povišen šećer u krvi ne smije zanemarivati, odmahivati rukom kao nije to ništa. Mislim da je to moguće uz kvalitetan i stalan angažman prethodno navedenih institucija.
Što vas je ponukalo da se uključite u rad Splitskoga dijabetičkog društva?
Kako sam u vrijeme dijagnosticiranja šećerne bolesti 1987. bio i u punom životnom i intelektualnom naponu, s dolaskom u Centar za dijabetes, dr. Grabovac mi je predložio da se učlanim u Splitsko dijabetičko društvo. Učlanio sam se i upoznao jako puno ljudi različitih profesija. Prvo smo vodili Komisiju za humanitarnu pomoć pri našem Izvršnom odboru Društva gdje smo se trudili i zalagali da pomognemo svojim članovima kako bi prebrodili ove teške zdravstvene, ali i financijske muke. Nakon toga sam izabran za tajnika SDD-a, a poslije i za predsjednika. Ovo mi je peti mandat kao predsjednika Društva. Trudit ću se dok mogu biti na korist, a vjerujem i da će se naći nove snage koje će preuzeti SDD i voditi ga dalje.
Aktivno ste sudjelovali i u radu HSDU-a. Koje ste sve funkcije do sada obnašali u Hrvatskom savezu dijabetičkih udruga?
Splitsko dijabetičko društvo je 1998. sudjelovalo u organizaciji jednoga prekrasnog susreta u Splitu. To je bio Kongres HSDU-a u gradu pod Marjanom, u hotelu Marjan, a pokojna dr. Mensura Dražić je tada bila predsjednica Saveza. Tu smo se dokazali kao organizatori i oni koji znaju i hoće raditi. To je Splitu bila odskočna daska, tako da sam u dva mandata nakon toga bio dopredsjednik Saveza, predsjednik je bio Davor Bučević. Pozicija dopredsjednika Saveza mi je omogućila da se mogu još jače boriti za prava osoba s dijabetesom na državnoj razini, dakle u kontaktima s vodećim ljudima Ministarstva, HZZO-a, HZJZ-a. Istovremeno, bolje sam upoznao i povezao se s ljudima koje vode iste bitke iz različitih krajeva Hrvatske.
Nastojao sam, kao dopredsjednik Saveza, posebno aktivno sudjelovati pa i inicirati razgovore s primarnom zdravstvenom zaštitom kao i HZZO-om.
U međuvremenu HZZO je jačao na regionalnom principu, tako da već dugi niz godina blisko surađujemo.
Godine 2005. pokrenuo sam inicijativu i organizirao da se Dalmacija objedini u jednu cjelinu. I tada smo imali prvu Koordinaciju udruga dijabetičara Dalmacije, gdje je od samog početka pa do danas vladalo međusobno poštivanje i uvažavanje. Sve zaključke naših Koordinacija koordinator bi predstavljao mjerodavnim tijelima i to nam je bila izvrsna prilika definirati što je to što nas trenutno konkretno tišti i muči. Najčešće smo na tim sastancima, uz zaključke, donosili i prijedloge rješenja na naše probleme. Koordinacije su se sastajale najmanje dva puta godišnje, a sazivao ih je koordinator, dobrovoljno ili u ime Saveza kao regionalni koordinator.
Možete li nam reći nešto malo detaljnije o načinu rada Koordinacije Dalmacije?
U mjesecu svibnju 2005. godine imali smo prvi sastanak na kojem su sve tadašnje udruge podržale moju ideju da se nađemo kao Koordinacija, ali da to budu i susreti dijabetičara. Imali smo odjednom dvije stvari. Dakle, vodstva udruga bi se sastala na sastanku Koordinacije koji je imao svoj dnevni red na kojem bi se našle teme o problemima koji nas muče, navodila bi se i nudila rješenja. Koordinacije i susreti osoba s dijabetesom Dalmacije uvijek su se odvijali u drugom gradu. Svaki put domaćin je bila neka druga udruga. Domaćini su organizirali posjet svom mjestu uz razgledavanje znamenitosti i tako je, hvala Bogu, trajalo sve do ove nesretne korone. Do sada smo održali 26 Koordinacija i susreta dijabetičara Dalmacije. Po meni izuzetno korisnih, od Zadra do Dubrovnika i obratno. Dakle, stvarno je bilo lijepo kada dođete u jedan grad i tu vas dočeka domaćin zajedno s gradonačelnikom, županom, liječnikom… Zadovoljstvo mi je bilo uvijek vidjeti na djelu tu sinergiju udruge s lokalnom i regionalnom samoupravom. Dakle, važna poruka tih susreta i Koordinacija jest da nije jedna udruga samo za sebe dovoljna i potrebna, nego je dio zajednice i djeluje u sinergiji sa strukom, zdravstvenim djelatnicima, kao i s lokalnom i regionalnom samoupravom. Bitno nam je bilo da damo do znanja da naše udruge ne ovise ni o jednoj političkoj organizaciji, već da se borimo za prava svake osobe, ali istovremeno možemo pružiti pomoć društvu. Zalažući se da svatko od nas vodi računa o svom zdravstvenom stanju i znanju pomažemo u velikoj mjeri i zdravstvenom osiguranju i društvu u cjelini.
Koliko ste zadovoljni sa skrbi osoba sa šećernom bolešću u RH?
Ja mogu iz svog iskustva reći da su do 2011. godine osobe sa šećernom bolesti tipa 2 imale pravo na pomagala u iznosu od 3.120 kuna, da bi do 2020. godine to palo na svega 137,00 kuna. Dijabetičari na tabletama imaju premali broj trakica za mjerenje šećera u krvi, što smatram da je vrlo loše jer je to jedina mjera prevencije, kada čovjek može sam sebe kontrolirati. Istina, znamo ponekad i mi raditi protiv sebe u želji da pomognemo jedni drugima (i ne znajući koliko to loše može završiti). Institucije se moraju poštivati, ali te iste institucije moraju raditi sve za dobro onih o kojima im je povjerena skrb. Onda se ne bi događale krive stvari. Što se više ulaže u prevenciju to će rezultati biti bolji. To može jedino HZZO, Ministarstvo zdravstva odnosno Vlada Republike Hrvatske. Farmaceutske tvrtke sigurno neće ulagati u prevenciju.
Udruge/društva osoba sa šećernom bolešću nemaju puno članova, posebice kad se uzme u obzir broj oboljelih u RH. Sve se manje ljudi želi učlaniti u društva, a svi bi željeli nekakva prava. Što mislite da treba promijeniti kako bi se članstvo povećalo?
Upravo tako, svi uvijek kažu: imam posla, imam ovo, imam ono i ne stignu se učlaniti u udrugu. Ali radi se o tebi. Radi se nama, o meni osobno. Sve je u redu dok se mi dolazimo upoznati s liječnicima, sekundarnim, tercijarnim, nije bitno. Da smo u kontekstu i da razmjenjujemo mišljenja, savjete itd. Najopasniji su oni oboljeli koji odmahuju rukom. Nažalost, uvijek je tako bilo. Međutim, danas je ova tehnologija, komunikacija toliko napredovala, da govore: meni Udruga ne treba. Ma treba ti, jer živu riječ nitko i ništa ne može zamijeniti.
Sada ima puno mogućnosti, tehnologija je omogućila različite načine komunikacije. Evo i ovaj intervju je putem ZOOM aplikacije i smatram da je to jedna vrlo lijepa mogućnost komunikacije koja je dostupna skoro svima. Bilo bi dobro da se na taj način članovi uključe, pa da razgovaramo. Razgovarali smo i kao udruge Dalmacije, razmišljanja ima. Zašto ne bi svatko u udruzi to napravio. Nisu nam uvijek potrebna predavanja, dovoljan je već razgovor, kako se kaže čašicu razgovora, i da bude netko od struke s nama. Da malo razmijenimo mišljenja oko svega toga. Vjerujem da bi dobili puno više. Možemo kao koordinacija, možemo kao svaka udruga za sebe. Mislim da može i mislim da je to čak poželjno.
Mislim da bi svaki grad platio udruzi mogućnost korištenja ZOOM-a, što nije skupo mjesečno.
Vidite li mogućnost online komunikacije kao budućnost rada i u udruzi u Splitu?
Upravo to i govorim. Mislim da je naš zadatak u Splitu do jeseni provjeriti s kakvim tehnološkim mogućnostima raspolažu naši članovi. Za one kojima to malo lošije ide, spremni smo organizirati pomoć kako bi se samostalno naučili služiti ovakvom komunikacijom. Tada bismo mogli uključiti dijabetologe i/ili obiteljske liječnike. Na taj način bila bi omogućena interakcija, pacijenti s jedne strane, a struka s druge strane. Ako treba i, kako kažu u Dalmaciji, počapat’ se malo, i posvađat’ se malo, sve je to ljudski. Mislim da bismo ojačali malo svakog od nas. Mnogi naši članovi imaju i djecu koja bi im mogla pomoći. Mislim da na tome treba probati raditi, posebno zato što imamo otvorena vrata kod dijabetologa i obiteljskih liječnika. Ali treba otvoriti vrata pacijenata, naših kolega i kolegica.
Pošalju li Vama liječnici osobu kod koje su dijagnosticirali šećernu bolest?
Itekako, ali izgubi se u putu. Puno liječnika koje znamo, posebno doktor i doktorica Bezdrov, koji kažu: „Pa poslao sam ti osobu“, ja kažem „Nije došla“, a onda je očito zalutala. I moja obiteljska liječnica mi kaže: „Koliko puta sam im govorila da se učlane u udrugu“. Liječnici obiteljske medicine su zatrpani poslom i realno nemaju vremena detaljno raditi na edukaciji svake osobe sa šećernom bolešću, a znanje dati pacijentu pola je njegova zdravlja. Zato smo mi udruge tu i to je još jedan razlog za što hitnije pronalaženja modela kako da se udrugama pridruži što veći broj osoba sa šećernom bolešću.
Koliko ste zadovoljni sa skrbi osoba sa šećernom bolešću u RH?
Nisam zadovoljan jer smo na neki način prepušteni sami sebi. Cijelo vrijeme govorim: primarna preventivna aktivnost je u nadležnosti Zavoda za javno zdravstvo koji svoj posao ne rade kako treba. Iza toga imamo primarnu zdravstvenu zaštitu gdje je manjak obiteljskih timova. U obiteljskom timu imamo doktora i medicinsku sestru koji imaju dnevno oko 100 pacijenata. Dakle, nemaju vremena porazgovarati niti pitati kako si. A kamo li da se posvete osobama sa kroničnom nezaraznom bolešću. Da biste došli do dijabetologa treba Vam bar šest mjeseci. Na Koordinaciji Dalmacije dogovarali smo da treba dijabetologa dovesti u mjesta gdje ih nema, da pregleda određen broj pacijenata, a ne da čovjek mora dolaziti primjerice iz Visa ili Vrgorca u Split. Treba se pronaći način da dijabetolog bude dostupniji što većem broju ljudi uz što manji trošak. Kao što je napravljeno u Zagvozdu.
Pozvani ste i kod Predsjednika RH? Kojim povodom i kakve utiske nosite sa susreta?
Obilježavanje 75 godina postojanja našega Splitskog dijabetičkog društva odvijalo se pod pokroviteljstvom Predsjednika RH. Kako gospodin Milanović nije mogao prisustvovati našoj godišnjici, pozvao nas je da dođemo kod njega u Zagreb. Tako je izaslanstvo naše udruge 8. lipnja 2022. u svom Uredu primio Predsjednik RH, pri čemu smo mu predstavili rad Splitskoga dijabetičkog društva, ali i razgovarali o aktualnim temama u zdravstvu i problemima s kojima se susreću osobe s dijabetesom. Pokazao je razumijevanje za naše probleme i pri tome istaknuo kako i njegova obitelj ima osobu s dijabetesom. Spomenuli smo mu i aktualni problem Zakona o sigurnosti u cestovnom prometu pri čemu će obiteljski liječnici morati biti i dio policije. Osobno sam sportaš – boćar, amater. Svakih šest mjeseci moram ići po potvrdu o svom zdravstvenom stanju, a kapetan aviona ili kruzera svakih godinu dana. To je apsurdno. Govorili smo i o prevenciji dijabetesa, velikom broju oboljelih, ali i o činjenici da se dijabetes teško dijagnosticira.
Obilježili ste 75 godina od osnutka Splitskoga dijabetičkog društva…
Imali smo cjelotjedno obilježavanje 75. godišnjice Splitskoga dijabetičkog društva, a vrhunac je bila Svečana akademija u HNK Split 19. svibnja 2022. godine.
U nazočnosti 87 članova, gostiju i uzvanika realizirana je Svečana akademija o povijesti i djelovanju SDD-a uz pozdrave pokrovitelja i gostiju, izvrsno vođenje Silvane Savić Parmać te nastupe tenora HNK Vladimira Garića uz klavirsku pratnju gospodina Aljinovića i ženske pjevačke grupe „Marjan“.
Predsjednik Lulić je uručio priznanja zaslužnima (15 povelja i 18 zahvalnica). U ime nagrađenih zahvalila je prof. dr. sc. Tina Tičinović Kurir, pročelnica Zavoda za dijabetes i izaslanica ravnatelja KBC-a Split prof. Julija Meštrovića, a Nađa Mladinić u ime Grada Splita uručila je Plaketu Grada Splita Splitskom dijabetičkom društvu.
Nakon svečanog programa održan je prigodni domjenak uz čašicu osvježenja, razgovora i međusobne komunikacije.
Kao dugogodišnji volonter i aktivist te kao netko tko dugo ima šećernu bolest, bez komplikacija, što možete poručiti čitateljima?
Ono što cijelo vrijeme govorim: Svatko je „svoga tela gospodar”, kako kažu Zagorci. Svatko o sebi treba voditi računa. I onda tražiti pomoć od obiteljskog liječnika, dijabetologa, bilo koga. Ne sramiti se tražiti pomoć. Bitno je da ljudi oko vas znaju da imate dijabetes. Svi moramo biti odgovorni za svoje stanje, tražiti pomoć, kumiti, moliti. Da je lako, to bi mogao svatko. A najgore je odmahivanje rukom, što sam već govorio. To da dijabetes neće mene. Hoće, hoće! Doktore treba slušati kako bi nam mogli pomoći, moramo voditi računa o sebi. Danas imamo velike mogućnosti što se tiče terapije i liječenja. Mislim da bi bilo bogohuljenje da netko kaže: „Ja ne mogu kontrolirati svoju šećernu bolest“. Možeš! Disciplinirano živjeti, a ne piti, ne paziti što jedeš i govoriti neće mene, a onda iznenada dođe do amputacije noge, sljepoće, dijalize. E, sad bi ti htio natrag. Sad je kasno. Često mi netko kaže: „Da sam te bar slušao”. U razgovorima znam reći kako u skrbi o svom šećeru nema tople vode, topla voda je davno izmišljena. Treba se pridržavati uputa liječnika. Treba slušati struku, poštivati i uvažavati, a nadam se da će ona i nas, i da zajedničkim snagama trebamo kročiti dalje.
Ja sam uvijek oštar u odnosu na aktualnu, zakonodavnu i izvršnu vlast. Trebali bi raditi bolje. Ako su prije imali veća financijska sredstva za šećernu bolest, što se desilo da se to toliko smanjilo?
Mi kao udruge moramo u svojem mjestu biti ti koji ćemo govoriti o problemima i što treba mijenjati. Lokalna samouprava mora znati za nas, za Vas i da Vam se može obratiti.
Ako govorimo otvoreno, ne bojimo se svojeg stava, ne bojimo se svojih misli, uvijek moramo ići naprijed i svakome pogledati u oči.