Dr. sc. Zrinka Mach, mag. soc. geront.
Tema Svjetskog dana šećerne bolesti u slijedeće tri godine je Šećerna bolest i dobrobit. Jedna od dobrobiti koja će biti naglašena i ove godine jest tjelesna dobrobit, odnosno važnost tjelesne aktivnosti u sprječavanju rizika od nastanka šećerne bolesti tipa 2, dobroj kontroli šećerne bolesti kao i odgađanju komplikacija. Ususret Svjetskom danu šećerne bolesti o svemu ovome razgovaramo s izv. prof. dr. sc. Sanjom Ćurković, profesoricom na Agronomskom i Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dopredsjednicom Hrvatskoga akademskog sportskog saveza, vrhunskom stručnjakinjom na području kineziologije.
Često se uz prevenciju kroničnih nezaraznih bolesti spominje tjelesna aktivnost i tjelesno vježbanje. Možete nam za početak reći koja je razlika između ta dva pojma?
Razlika između tjelesne aktivnosti i tjelesnog vježbanja nije samo terminološka, već i suštinska. Tjelesna aktivnost obuhvaća svakodnevne pokrete koji uključuju rad mišića i trošenje energije, a njezina glavna svrha je održavanje osnovnog funkcioniranja tijela i općeg zdravlja. To obuhvaća naše svakodnevne aktivnosti, poput hodanja, penjanja uz stepenice, obavljanja kućnih poslova, čišćenja, pranja, rada na poslu, igranja s djecom, vrtlarenja i slično. Svakodnevnim aktivnostima održavamo zdravlje i funkcioniranje svih organa i organskih sustava. Kažem: „održavamo“, jer je naše tijelo stvoreno za kretanje i samo dovoljnom količinom kretanja svi će naši sustavi pravilno funkcionirati. Nažalost, danas se premalo krećemo, razvili smo sedentarni način života, zbog čega je važno osvijestiti ulogu i važnost tjelesne aktivnosti. Ona ne mora biti planirana niti strukturirana, ali je nužna za održavanje opće funkcionalnosti tijela.
S druge strane, tjelesno vježbanje je strukturirana i planirana aktivnost koja se provodi s ciljem poboljšanja i održavanja tjelesne kondicije, zdravlja i općeg osjećaja dobrobiti. Vježbanje uključuje različite vrste aktivnosti, od aerobnih (npr. umjereno trčanje, plivanje), anaerobnih aktivnosti (individualni i grupni fitnes programi, brzo trčanje, sportske igre i sl.), do vježbi za fleksibilnost i ravnotežu (poput pilatesa i istezanja). Za razliku od tjelesne aktivnosti, tjelesno vježbanje ima jasne ciljeve, poput povećanja mišićne snage, izdržljivosti, poboljšanja kardiovaskularne kondicije, fleksibilnosti ili smanjenja tjelesne mase. Osim što doprinosi tjelesnom zdravlju, tjelesno vježbanje poboljšava mentalno zdravlje – smanjuje stres, anksioznost i depresiju te poboljšava raspoloženje i kvalitetu sna. Također, tjelesno vježbanje cilja na specifične aspekte stanja zdravlja, kao što je povećanje mišićne mase ili jačanje kostiju. Redovita, umjerena tjelovježba utječe na dugoročno zdravlje i može smanjiti rizik od kroničnih bolesti poput dijabetesa, srčanih bolesti i osteoporoze. Stručnjaci, poput kineziologa, kineziterapeuta i fizioterapeuta, planiraju i vode tjelesne vježbe na temelju procjene trenutnog stanja zdravlja i sposobnosti pojedinca. Oni osiguravaju da plan vježbanja bude siguran, učinkovit i prilagođen specifičnim potrebama svake osobe, čime se postiže maksimalna korist za zdravlje.
Dakle, vidimo razliku između tjelesne aktivnosti i tjelesnog vježbanja. Dok tjelesna aktivnost pomaže u održavanju opće vitalnosti organizma, tjelesno vježbanje značajnije utječe na dugoročne zdravstvene ishode, smanjuje rizik od kroničnih bolesti te poboljšava tjelesni i mentalni kapacitet. Istaknula bih da su važne obje vrste kretanja, potrebno je da tjelesna aktivnost i tjelesno vježbanje postanu dio svakodnevnog života kako bi se postiglo optimalno zdravlje i blagostanje.
Na koji način tjelesna aktivnost i tjelesno vježbanje pomažu u sprječavanju i odgađanju nastanka kroničnih nezaraznih bolesti, posebno šećerne bolesti?
Danas se temeljem velikog broja provedenih istraživanja može reći da su tjelesna aktivnost i tjelesno vježbanje iznimno važni u sprječavanju i odgađanju nastanka kroničnih nezaraznih bolesti. Istaknula bih utjecaj tjelesne aktivnosti i vježbanja u razvoju i odgađanju pojave dijabetesa tipa 2 jer tjelovježba izravno utječe na važne metaboličke procese. Tjelesna aktivnost i redovito umjereno vježbanje pomažu tijelu da učinkovitije koristi inzulin, hormon koji regulira razinu glukoze u krvi. Kod ljudi koji su tjelesno aktivni mišićne stanice postaju osjetljivije na inzulin, što smanjuje potrebu za višim razinama inzulina u organizmu i na taj način se sprječava razvoj inzulinske rezistencije – glavnog čimbenika rizika za nastanak dijabetesa tipa 2. Također, vježbanje pomaže u održavanju zdrave tjelesne težine, smanjenju masne mase u tijelu, poboljšanju krvnog tlaka i razine kolesterola, što su ključni čimbenici za prevenciju dijabetesa tipa 2. Osim toga, tjelesno vježbanje smanjuje upalne procese u tijelu i poboljšava rad srca i krvnih žila, čime smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti koje su često povezane s dijabetesom.
Umjerena redovita aerobna aktivnost, poput hodanja, trčanja ili plivanja, poboljšava kapacitet kardiovaskularnog sustava i pomaže tijelu da troši glukozu kao izvor energije, čime se snižava razina šećera u krvi. Istodobno, anaerobne aktivnosti poput treninga snage jačaju mišiće i povećavaju mišićnu masu, što dodatno poboljšava metabolizam glukoze jer mišići koriste više energije čak i u mirovanju.
Kao što vidimo, redovito vježbanje nije samo ključ za održavanje tjelesne kondicije, već je iznimno važan čimbenik u prevenciji i upravljanju kroničnim bolestima. Kroz aktivan životni stil možemo značajno smanjiti rizik od ozbiljnih zdravstvenih komplikacija, poboljšati kvalitetu života i dugoročno osigurati zdravlje.
Preporučuje li se tjelesna aktivnost svim osobama sa šećernom bolešću?
Da, tjelesna aktivnost se preporučuje svim osobama sa šećernom bolešću, naravno, uz prilagodbu intenziteta i vrste aktivnosti njihovom zdravstvenom stanju. Kao što je ranije spomenuto, redovita tjelesna aktivnost poboljšava kontrolu šećera u krvi, smanjuje inzulinsku rezistenciju i doprinosi boljoj regulaciji tjelesne mase. Kretanje je naša nužnost, što znači da svaka osoba treba biti aktivna. Ovdje bih stavila naglasak na redovitost i individualizaciju. Svaka osoba sa šećernom bolešću može imati različite potrebe i zdravstvene uvjete, stoga je važno konzultirati se s liječnikom ili fizioterapeutom prije započinjanja novog programa vježbanja kako bi odabrane aktivnosti odgovarale njihovom stanju. Važno je da se svakoj osobi s dijabetesom prilagodi vrsta i intenzitet aktivnosti kako bi se izbjegle komplikacije, poput hipoglikemije (niska razina šećera u krvi) i preopterećenja zglobova i mišića, kao i druge moguće komplikacije. Isto tako, kada se krene vježbati važno je steći naviku redovitog vježbanja jer je to uz prehrambene navike siguran ključ upravljanja bolešću.
Trebaju li se osobe sa šećernom bolešću savjetovati sa zdravstvenim stručnjacima prije nego što se počnu baviti tjelesnom aktivnošću?
Da, preporučuje se da osobe sa šećernom bolešću prije početka programa tjelesne aktivnosti konzultiraju liječnika. Naglašavam važnost individualne procjene zdravstvenog stanja kako bi se odredile specifične potrebe i ograničenja svake osobe, uključujući razmatranje tipa dijabetesa (tip 1 ili tip 2) i drugih zdravstvenih stanja. Individualni pristup je iznimno važan jer određene vrste vježbanja mogu biti zahtjevne za srce i zglobove, a osobe s dijabetesom mogu imati brojne komorbiditete, poput visokoga krvnog tlaka ili problema s krvnim žilama. Budući da liječnik ima potpuni uvid u zdravstveno stanje pacijenta, može preporučiti osnovne prikladne vrste aktivnosti i dati savjete o tome kako sigurno vježbati, osobito u vezi s kontrolom razine šećera u krvi tijekom i nakon vježbanja.
Koja bi vrsta tjelesne aktivnosti bila najprihvatljivija osobama sa šećernom bolešću?
S pravilnom pripremom osobe sa šećernom bolešću mogu sigurno uživati u svim prednostima tjelesne aktivnosti, poboljšavajući svoju tjelesnu i emocionalnu dobrobit. Rekla bih da je svaka vrsta tjelesne aktivnosti pogodna i prihvatljiva osobama sa šećernom bolešću. Obično se daju široke preporuke temeljene na umjerenim aerobnim aktivnostima kao što su hodanje, vožnja bicikla ili plivanje. Međutim, ako zdravstveno stanje osobe dozvoljava mogu se koristiti različite vrste tjelesne aktivnosti i zahtjevnije vježbe korištenja vlastite tjelesne težine, grupni ili individualni fitnes programi i slično. Aerobne vježbe poboljšavaju funkciju srca i pluća, dok vježbe snage pomažu u izgradnji mišićne mase, što pomaže boljoj kontroli šećera u krvi. Također, programi vježbanja bazirani na fleksibilnosti, mobilnosti i stabilnosti mogu poboljšati ravnotežu, smanjiti stres i povećati opseg pokreta. Važan je individualni pristup, vježbati redovito, svakodnevno barem 20 – 30 minuta te prilagoditi tempo i intenzitet osobnim mogućnostima i potrebama. Dakle, sve vrste tjelesne aktivnosti i vježbi su pogodne ako se poštuje individualni pristup svakoj osobi.
Na što osobe sa šećernom bolešću posebno trebaju pripaziti prilikom provođenja tjelesne aktivnosti?
Osobe sa šećernom bolešću prije svega trebaju biti oprezne s razinom šećera u krvi prije, tijekom i nakon tjelesne aktivnosti. Planiranje tjelesne aktivnosti u vremenu kada su razine šećera u krvi stabilne može pomoći u smanjenju rizika. Na primjer, vježbanje ne bi trebalo započeti odmah nakon obroka ili kada su razine šećera previsoke ili preniske. Važno je prepoznati simptome hipoglikemije, kao što su znojenje, tremor, vrtoglavica, umor i osjećaj gladi. Osobe bi trebale biti svjesne ovih znakova i znati kako reagirati. Također, treba uzeti u obzir i druge komorbiditeta, kao što su povišen krvni tlak ili problemi s krvnim žilama. Važno je postupno povećanje intenziteta i trajanja vježbanja kako bi se tijelo prilagodilo i kako bi se smanjio rizik od ozljeda za osobe koje su tek krenule s vježbanjem.
Hidratacija općenito ima važnu ulogu u tjelesnoj aktivnosti. Osobe sa šećernom bolešću trebaju piti dovoljno tekućine prije, tijekom i nakon vježbanja kako bi izbjegle dehidraciju. Hidratacija pomaže u održavanju stabilnih razina šećera u krvi, smanjuje umor i poboljšava izdržljivost, pomaže u regulaciji temperature tijela, poboljšava probavu, pospješuje funkciju bubrega.
Također, važno je imati pravilnu obuću kako bi se izbjegle ozljede stopala, budući da su osobe s dijabetesom podložnije problemima s cirkulacijom i osjetom u nogama. Redovito praćenje razine šećera i prilagodba inzulina ili lijekova prema preporuci liječnika ključni su za sigurno vježbanje.
S pravilnim pripremama i oprezom osobe sa šećernom bolešću mogu sigurno uživati u svim prednostima tjelesne aktivnosti, poboljšavajući svoju tjelesnu i emocionalnu dobrobit.
Što savjetovati osobama sa šećernom bolešću koje su zabrinute kako će tjelesna aktivnost utjecati na njihovu bolest?
Za osobe sa šećernom bolešću tjelesna aktivnost iznimno je korisna, no važno je da joj se pristupi na ispravan način kako bi se izbjegle moguće komplikacije. Prvi korak koji bi svatko trebao poduzeti prije početka novog režima vježbanja jest savjetovanje s liječnikom. Liječnik ima uvid u trenutno zdravstveno stanje osobe i može dati preporuku za početak vježbanja s obzirom na tip dijabetesa (tip 1 ili tip 2), dob, stanje i prisutnost drugih bolesti. Budući da različiti čimbenici utječu na sigurnost i učinkovitost vježbanja, potreban je individualni pristup, što znači da nema univerzalnog odgovora za sve. Ono što se savjetuje svim osobama koje započinju vježbati, pa tako i osobama sa šećernom bolešću, jest da krenu s laganim, umjerenim aktivnostima te postupno povećavaju intenzitet. Na početku je teško samostalno odrediti odgovarajući intenzitet i vrstu vježbe, stoga je korisno zatražiti pomoć stručnjaka, poput fizioterapeuta i kineziologa. Oni mogu podučavati osnovne vježbe, odrediti intenzitet i pratiti napredak, nakon čega će osoba moći samostalno primjenjivati naučeno. Redovitost u tjelesnoj aktivnosti je ključna – vježbanje bi trebalo postati svakodnevna rutina. To se može usporediti s uzimanjem terapije: svakodnevna, umjerena doza tjelesne aktivnosti pomaže u održavanju stabilnosti organizma, kao i u regulaciji šećera u krvi.
Tjelesna aktivnost kod osobe sa šećernom bolešću ne treba biti samo dodatak terapiji, već njezin sastavni dio. Istraživanja su nebrojeno puta pokazala kako redovita tjelesna aktivnost i vježbanje pomaže u boljoj kontroli glukoze, smanjuje stres i poboljšava opće zdravstveno stanje. Međutim, važno je redovito pratiti razinu šećera u krvi prije, tijekom i nakon vježbanja te prilagoditi prehranu kako bi se spriječile epizode hipoglikemije. Znakovi poput umora, vrtoglavice ili znojenja mogu ukazivati na pad šećera pa je važno biti oprezan. Za specifične preporuke važno je uzeti u obzir individualne parametre poput općeg zdravlja, razine stanja i drugih čimbenika. Individualizirani program vježbanja često je najučinkovitiji jer pruža vođenje, motivaciju i pomaže osobi da razvije naviku vježbanja. Kad se ta navika usvoji, zajedno s pravilnim prehrambenim navikama, možemo govoriti o održavanju optimalne razine šećera i kvalitetnijem životu osobe sa šećernom bolešću. Tjelovježba i primjerene prehrambene navike dva su osnovna „KLJUČA“ koji vas otključaju ili zaključaju u razvoj i progresiju bolesti.
Koliko je vremena potrebno provesti u tjelesnoj aktivnosti osobama sa šećernom bolešću?
Osobama sa šećernom bolešću preporučuje se svakodnevna, redovita tjelesna aktivnost, no točna količina vremena ovisi o individualnim okolnostima, kao što su tip dijabetesa, opće zdravstveno stanje, razina kondicije, dob i spol, te o ostalim parametrima. Kao što sam ranije istaknula, tjelesna aktivnost i vježbanje imaju brojne zdravstvene prednosti, uključujući bolju kontrolu glukoze u krvi, smanjenje rizika od kardiovaskularnih bolesti i poboljšanje općeg zdravlja.
Prema smjernicama stručnih organizacija poput Američkog dijabetičkog društva (ADA), preporučuje se da odrasle osobe s dijabetesom sudjeluju u najmanje 150 minuta umjerene aerobne aktivnosti tjedno. Preporuka je da aktivnosti, ako se ne mogu provoditi svakodnevno, budu raspoređene kroz najmanje tri dana u tjednu, pri čemu se preporučuje da ne prođe više od dva uzastopna dana bez vježbanja. Umjerena aerobna aktivnost uključuje hodanje, plivanje, vožnju biciklom ili lagano trčanje, vježbanje u grupi, grupni fitnes i plesne programe nižeg intenziteta. Za osobe koje preferiraju intenzivniji oblik vježbanja, preporučuje se 75 minuta intenzivne aerobne aktivnosti, kao što su trčanje bržim tempom, različiti fitnes programi vježbanja, vježbe snage manipulacijom vlastitog tijela ili s bučicama, rekreativne sportske igre i slično. Idealno bi bilo kombinirati aerobne aktivnosti srednjeg i višeg intenziteta ako zdravstveno stanje to dopušta.
Aktivnosti se mogu podijeliti na kraće periode tijekom dana, što je posebno korisno za one koji tek počinju s vježbanjem. Kad bi osobe svaki dan kod kuće izvodile aerobne vježbe u trajanju od barem pet minuta, kao što su hodanje u mjestu, zamasi rukama, plesanje i slično, stekle bi naviku te onda ne bi bilo problema usvojiti tjelovježbu u dnevnu rutinu. Ovako gledajući same preporuke koje navode 150 minuta, osobama se to čini puno i jednostavno im se ne da pokrenuti. I slova smo učili slovo po slovo da bismo napisali riječ, a zatim rečenicu. Tako i ovdje, vježbu po vježbu, dok ne naučimo kompleks kardio vježbi, vježbi za pokretljivost tijela, snagu, stabilnost. Kad to naučimo, stječemo rutinu i tada nije problem uključiti se i odraditi rekreativni trening sam ili u grupi, ovisno što tko više voli. Tijekom vježbanja važno je pratiti razinu šećera u krvi kako bi se izbjegle komplikacije poput hipoglikemije, posebno kod osoba koje koriste inzulin ili druge lijekove koji snižavaju razinu šećera. Pravilna prilagodba prehrane prije i nakon vježbanja također može pomoći u održavanju stabilnosti šećera. U konačnici, redovita tjelesna aktivnost može značajno poboljšati kvalitetu života osoba sa šećernom bolešću, smanjiti rizik od komplikacija i poboljšati kontrolu bolesti. Važno je uvesti tjelovježbu kao dio svakodnevne rutine te kontinuirano pratiti kako tijelo reagira na tjelesni napor.
Kako motivirati osobe sa šećernom bolešću na redovitu tjelesnu aktivnost?
Uh, teško pitanje. Pitanje motivacije za tjelesnu aktivnost i vježbanje u svim uzrastima iznimno je kompleksno, što pokazuju i statistike o velikom broju sedentarnih osoba. Motiviranje na redovitu tjelesnu aktivnost osoba sa šećernom bolešću može se postići na nekoliko načina. Prije svega, važno ih je educirati o brojnim prednostima koje redovita tjelesna aktivnost donosi, uključujući bolju kontrolu glukoze, smanjenje rizika od komplikacija te poboljšanje općeg zdravlja i kvalitetu života.
Kada govorimo o utjecaju edukacije na motivaciju za vježbanje, važno je razumjeti kako naš mozak funkcionira i kakva mu je uloga u procesu promjene stava i ponašanja. Kada osoba dobiva informacije o prednostima tjelesne aktivnosti, te informacije aktiviraju različite regije mozga, posebno one povezane s donošenjem odluka, procesuiranjem nagrada i motivacijom. Tijekom vremena, kroz redovito vježbanje i pozitivna iskustva, dolazi do stvaranja neuroplastičnosti, sposobnosti mozga da se mijenja i prilagođava tijekom života, oblikujući svoje neuronske veze na temelju iskustava, učenja i okoline. Kada se redovito vježba, naš mozak stvara nove neuronske veze i jača postojeće. Ovaj proces je iznimno važan za stjecanje novih vještina i navika općenito, pa tako i kad govorimo o tjelesnoj aktivnosti. Kada redovito umjereno vježbamo, tijelo i mozak postaju učinkovitiji u toj aktivnosti. Na primjer, osoba koja redovito trči jača mišiće, poboljšava izdržljivost i postaje bolje koordinirana. Ove promjene su rezultat neuroplastičnosti jer se neuronske veze u mozgu preuređuju kako bi podržale nova iskustva i vještine. Uz to, neuroplastičnost omogućuje da se mozak prilagodi i prevlada izazove ili prepreke. Ako se pojavi negativno iskustvo, poput povrede ili umora, mozak stvara nove puteve ili strategije kako bi se nosio s tim situacijama, čime se olakšava povratak vježbanju.
U kontekstu motivacije za vježbanje kod osoba sa šećernom bolešću, neuroplastičnost ima važnu ulogu u stvaranju trajnih promjena u ponašanju. Kako se osoba redovito bavi tjelesnom aktivnošću i doživljava pozitivne učinke, mozak razvija snažnu vezu između vježbanja i osjećaja postignuća ili poboljšanja zdravlja. Ova veza olakšava održavanje motivacije i pomaže u stvaranju dugotrajne navike tjelesne aktivnosti, što je potrebno za upravljanje dijabetesom.
Treba naglasiti da tjelesna aktivnost djeluje kao prirodna „terapija“ koja poboljšava osjetljivost na inzulin i pomaže u regulaciji šećera u krvi. Individualizirani pristup, u kojem se vježbe prilagođavaju mogućnostima i zdravstvenom stanju osobe, također je važan motivator jer omogućuje sigurniji početak i napredovanje. Kroz postavljanje malih, stvarnih ciljeva te pružanjem kontinuirane podrške i praćenja osobe se mogu motivirati da postupno usvoje naviku redovite tjelovježbe. Grupni treninzi ili zajednička aktivnost s prijateljima ili obitelji dodatno potiču angažman jer se stvara osjećaj zajedništva i zabave. Uz to, praćenje vlastitog napretka, kao što su poboljšane razine šećera u krvi ili bolja tjelesna kondicija, može pružiti osjećaj postignuća i dodatno motivirati za vježbanje.
Kako promijeniti sjedilački način života, jedan od uzroka nastanka šećerne bolesti?
Mislim da sam djelomično odgovorila na ovo pitanje u prethodnom pitanju pa ću samo nastaviti dalje u objašnjenju. Promjena sjedilačkog načina života započinje malim koracima. Stvaranje rutine, u kojoj je kretanje sastavni dio dana, može značajno promijeniti sedentarni način života te smanjiti rizik od šećerne bolesti. Također, poticanje svijesti kroz edukaciju o važnosti tjelesne aktivnosti i konkretne programe u vrtiću, školama, radnim mjestima i zajednici može stvoriti usvajanje zdravijih životnih navika. Promjena sjedilačkog načina života jedan je od „ključeva“ u prevenciji i upravljanju šećernom bolešću, a to zahtijeva postupne i održive promjene u svakodnevnim navikama. Prvo, važno je povećati razinu tjelesne aktivnosti, što može uključiti jednostavne korake poput uvođenja više kretanja u rutinu. Na primjer, korištenje stepenica umjesto lifta, uvođenje šetnje ili vožnje biciklom do posla te uzimanje redovitih pauza za istezanje ili kratke šetnje tijekom radnog dana može značajno smanjiti vrijeme provedeno u sjedećem položaju. Također, važno je usvojiti aktivne hobije, poput sportsko-rekreativnih aktivnosti, plesa, vrtlarenja, koji ne samo da potiču tjelesnu aktivnost, već i stvaraju osjećaj zajedništva i zabave. Dodatno, postavljanje stvarnih ciljeva i praćenje napretka može pomoći u održavanju motivacije. Uključivanje prijatelja ili članova obitelji u tjelesne aktivnosti može dodatno motivirati i učiniti proces zabavnijim. Na kraju, edukacija o rizicima sjedilačkog načina života i prednostima tjelesne aktivnosti pomaže u osvješćivanju i poticanju promjena koje će dugoročno poboljšati zdravlje i kvalitetu života.
Primjećujete li promjene u tjelesnoj aktivnosti i motorici te povećanu tjelesnu masu kod svojih studenata?
Da, primjećujem promjene, s obzirom na to da dugi niz godina radim sa studentima. Mnoge promjene u tjelesnoj aktivnosti, motorici i tjelesnoj masi kod studenata rezultat su različitih čimbenika, uključujući promjene u životnom stilu, prehrambenim navikama i načinu organizacije vremena. Mnogi studenti, zbog zahtjeva studiranja i promjene životnog okruženja, često se suočavaju s povećanim sjedilačkim ponašanjem, što dovodi do smanjenja tjelesne aktivnosti. Ovakav životni stil negativno utječe na njihovu motoriku. Smanjena tjelesna aktivnost rezultira slabljenjem mišića i lošom posturom.
Posljedice sedentarnog načina života ne utječu samo na tjelesno, već i na mentalno zdravlje, koncentraciju i sposobnost učenja. Kao osoba koja radi sa studentima i dobro poznaje njihovu problematiku, smatram da bi pojačano praćenje promjena u tjelesnoj aktivnosti i motorici trebalo početi od ranog djetinjstva, a nastaviti kroz obrazovne sustave kao što su vrtić, osnovna i srednja škola. Studentsko vrijeme predstavlja posljednju obrazovnu stepenicu gdje se može još utjecati na stavove i ponašanje prema zdravlju. U vremenu izrazito sedentarnog načina života nužno je s edukacijom i konkretnim sustavnim planovima krenuti što ranije kako bi se usvojila navika redovite tjelesne aktivnosti i vježbanja.
Promatranje ovih promjena pomaže mi u razvijanju strategije za poticanje studenata na aktivniji način života, što konkretno provodim kroz nastavu tjelesne i zdravstvene kulture u visokom obrazovanju i drugih srodnih predmeta koje predajem. Moj znanstveni rad fokusiran je na prevenciju rizičnog ponašanja za zdravlje studenata i mladih, pa dobro poznajem ovu problematiku. Na moju inicijativu, Hrvatski akademski sportski savez u suradnji s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, Sveučilištem u Zagrebu, Fakultetom zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci, Hrvatskim ligom za hipertenziju i drugim partnerima pokrenuo je međunarodnu znanstvenu konferenciju 4 Healthy Academic Society, koja multidisciplinarno problematizira sve teme životnog stila u akademskom okruženju. Promatranje ovih promjena može pomoći u razvijanju strategije za poticanje studenata na aktivniji način života i poboljšanje tjelesne i mentalne kondicije, socijalnih odnosa te njihovih prehrambenih navika. Također, pokrenut je velik broj projekata koji se bave ovom problematikom. Jedan od novijih projekata je Erasmus + koji ima za cilj poticanje zdravih životnih navika među studentima. U projekt me uključila doc. dr. sc. Maja Baretić pa joj ovim putem zahvaljujem. Projekt EDU-FIT (engl. INCLUSIVE SOCIAL EDUCATION FIT FOR HEALTHY LIFE-STYLE: PREVENTING OBESITY IN YOUNG ADULTS) omogućio je nastanak brošure kao edukativnog materijala kako bi studenti mogli kroz male korake i izazove unaprijediti svoje prehrambene navike te tjelesno i mentalno zdravlje. Kao što se može vidjeti, promjene u tjelesnoj aktivnosti i motorici kao i povećana tjelesna masa postaju područja koja zahtijevaju pažnju i strateški pristup, a moj posao i misija je da podržim studente na tom putu.
Je li šećerna bolest prepreka za bavljenje profesionalnim sportom?
Šećerna bolest, posebno tip 1, ne mora biti prepreka za bavljenje profesionalnim sportom, pogotovo uz pravilnu kontrolu i prilagodbu terapije. Mnogi sportaši s dijabetesom tipa 1 uspješno se natječu na vrhunskim razinama, uz redovitu kontrolu razine šećera u krvi, prilagodbu inzulina ili terapije te praćenje prehrane. Za njih je važno da redovito prate glikemiju, prilagode unos hrane i inzulina te blisko surađuju s liječnikom i trenerom kako bi se izbjegli rizici kao što su hipoglikemija ili hiperglikemija tijekom treninga i natjecanja. Poznata imena dijabetičara u svijetu sporta uključuju Garyja Halla Jr., olimpijskog plivača i osvajača zlatne medalje, koji ima dijabetes tipa 1. Također, NBA košarkaš Chris Dudley igrao je profesionalno s dijabetesom tipa 1. Škotski nogometaš Danny McGrain, koji je igrao za „Celtic“ i reprezentaciju Škotske, uspješno je balansirao svoju karijeru i život s dijabetesom tipa 1, postavši legenda nogometa. Veslač Steve Redgrave postao je simbol borbe protiv bolesti, pokazujući da se čak i kod dijabetesa tipa 2 može postići izvanredan sportski uspjeh. Aktualni sportaši koji se nose sa šećernom bolešću su nogometaš Nacho Fernández i tenisač Alexander Zverev. Ovi primjeri pokazuju da šećerna bolest, uz odgovarajuću kontrolu, ne predstavlja nepremostivu prepreku za postizanje vrhunskih rezultata.
Postoje li šanse da Hrvatska postane zdravija nacija i smanji kronične nezarazne bolesti?
Hrvatska, kao i mnoge druge zemlje, suočava se s izazovima kroničnih nezaraznih bolesti, poput dijabetesa, bolesti srca i pretilosti. Međutim, postoje brojne prilike i strategije koje bi mogle pomoći Hrvatskoj da postane zdravija nacija. Prvi korak ka ostvarenju tog cilja jest povećanje svijesti građana o važnosti zdravog načina života, koji uključuje pravilnu prehranu i redovitu tjelesnu aktivnost. Edukacijski programi i kampanje za promociju zdravlja mogu značajno utjecati na navike ljudi i potaknuti ih da preuzmu odgovornost za svoje zdravlje. Dok god pojedinac ne osvijesti u sebi da je sam odgovoran za svoje zdravlje, teže nam uspijevaju kampanje. To ne znači da treba odustati, nego čak dapače, treba povećati broj kampanja koje su usmjerene na promjenu svijesti o zdravijim stilovima života. Postojeća suradnja između zdravstvenih institucija, obrazovnog sustava, lokalnih zajednica i nevladinih organizacija važna je za razvoj učinkovitih programa prevencije, što treba i ubuduće poticati, još više razvijati multidisciplinarne programe i suradnju. Implementacija dobre prakse iz drugih zemalja može poslužiti kao inspiracija za provedbu sličnih strategija u Hrvatskoj. Osim toga, unaprjeđenje zdravstvenog sustava, uključujući pristup preventivnim zdravstvenim uslugama i podršku u promjenama životnog stila, pomaže u ranoj identifikaciji i upravljanju kroničnim bolestima. Ulaganje u istraživanje i razvoj novih tehnologija i metoda liječenja i prevencije dodatno bi moglo pridonijeti poboljšanju zdravstvenog stanja stanovništva. Sve ove mjere zajedno stvaraju čvrstu osnovu za postizanje boljih zdravstvenih rezultata. Važno je da se napori usmjere na promicanje zdravlja i prevenciju, kako bi Hrvatska mogla postati zdravija nacija s manjim brojem kroničnih bolesti.