Prim. dr. sc. Lavinia La Grasta Sabolić, dr. med.
specijalist pedijatar, uži specijalist pedijatrijske endokrinologije i dijabetologije
Šećerna bolest tipa 1 (ŠB 1) obično se pojavljuje u ranoj životnoj dobi i jedna je od najčešćih kroničnih bolesti u prva dva desetljeća života. Zbog zahtjevnosti nadzora i terapijskih mjera, boravak djece i mladih sa ŠB1 u odgojno-obrazovnim ustanovama predstavlja dodatni izazov za djelatnike vrtića, osnovnih i srednjih škola. Prema podatcima Međunarodne dijabetičke federacije (IDF) za 2021. godinu, u Europi živi oko 295.000 djece i adolescenata sa ŠB1, od čega ih je u našoj zemlji gotovo 1.300. Stoga se može pretpostaviti da će većinu odgojno-obrazovnih ustanova u Hrvatskoj pohađati dijete ili djeca sa ŠB1.
Poznato je da je ŠB 1 povezana s akutnim (hipoglikemija, hiperglikemija) i kroničnim komplikacijama (gubitak vida, gubitak bubrežne funkcije, amputacija ekstremiteta, srčani i moždani udari). Postizanje optimalne glukoregulacije temelji se na pomnom praćenju razine glikemije, pravovremenoj i primjerenoj primjeni inzulina, pravilnoj prehrani i redovitoj tjelesnoj aktivnosti. Dobra regulacija ŠB1 ne samo da smanjuje rizik za razvoj komplikacija, već povoljno utječe i na kognitivne sposobnosti, dok preniske i značajno povišene razine šećera u krvi mogu kompromitirati školska postignuća. Hipoglikemija remeti koncentraciju, usporava razmišljanje i mijenja ponašanje, a nakon unosa jednostavnih ugljikohidrata za potpuni oporavak moždanih funkcija ponekad je potrebno i više od 30 minuta. U oko 50% osoba sa ŠB1 razine glukoze u krvi više od 15 mmol/l također narušavaju intelektualno funkcioniranje i češće dovode do pogrešaka.
S obzirom na to da djeca borave u odgojno-obrazovnim ustanovama u prosjeku 30-35 sati tjedno, važno im je omogućiti sigurno okruženje i pomoći im da što više vremena provedu u poželjnom rasponu glikemije (4-10 mmol/l). Također je važno istaknuti da djeca sa ŠB1 trebaju sudjelovati u svim aktivnostima kolektiva koji pohađaju, bez razlike u odnosu na zdrave vršnjake, čime se prevenira njihova diskriminacija i stigmatizacija.
Budući da se razina šećera u krvi može mijenjati iz minute u minutu, važno je da djelatnici zaposleni u odgojno-obrazovnim ustanovama usvoje osnovna znanja o dijabetesu kako bi razumjeli potrebe djece i adolescenata sa ŠB1, pružili im odgovarajuću podršku i neodgodivu pomoć u slučaju teške hipoglikemije. Opće informacije trebale bi biti kontinuirano dostupne putem tiskanih materijala (brošure, informativni letci) i videozapisa, a usvojena znanja trebala bi se povremeno obnavljati putem organiziranih predavanja ili webinara.
Pristup svakom djetetu sa ŠB1 u odgojno-obrazovnoj ustanovi treba individualizirati, uzimajući u obzir njegovu dob te uvažavajući već postignuti stupanj osobne neovisnosti u zbrinjavanju i samokontroli bolesti. U procesu edukacije usmjerenom na potrebe konkretnog djeteta ključnu ulogu imaju roditelji, dok se dijabetološki tim može konzultirati po potrebi. Naime, zbog malog broja pedijatrijskih dijabetologa i medicinskih sestara – edukatora, kako u Hrvatskoj tako i u drugim europskim zemljama, nije moguće očekivati sustavno podučavanje pojedinačnih odgojitelja, nastavnika, učitelja i profesora koji su u neposrednom kontaktu s djetetom koje ima ŠB1.
Siguran boravak u odgojno-obrazovnoj ustanovi te uspješno provođenje kontrole glikemije i terapijskih mjera u djeteta sa ŠB1 treba biti zajednički cilj roditelja, vrtića/škole, zdravstvenih djelatnika i društva u cjelini. Ostvarenje tog cilja nije uvijek lako jer zahtijeva usku suradnju i uzajamno razumijevanje svih uključenih strana. Primjerice, roditelji ne mogu očekivati da će razina znanja i iskustva djelatnika odgojno-obrazovnih ustanova u zbrinjavanju djeteta sa ŠB1 biti ista kao njihova, zbog čega je poželjno da su telefonski dostupni za eventualne konzultacije. S druge strane, ako se radi o malom djetetu, zaposleni roditelji nerijetko nisu u mogućnosti napuštati svoje radno mjesto kako bi svom djetetu za obroke primjenjivali inzulin. Taj se problem može razriješiti dobrom voljom i motiviranošću djelatnika odgojno-obrazovnih ustanova ili angažiranjem osobnih asistenata, uz pismenu suglasnost roditelja koji ih ovlašćuju za primjenu inzulina. Alternativna rješenja uključuju pokušaje prilagodbe inzulinske terapije, što najčešće u konačnici rezultira slabijom kontrolom glikemije.
Roditeljima se preporučuje da za svoje dijete pripreme pismene upute koje se odnose na praćenje glikemije, provođenje terapijskih mjera te suzbijanje i/ili liječenje hipoglikemije. Također se savjetuje da se prije početka školske godine jasno definiraju zaduženja i odgovornosti djelatnika odgojno-obrazovne ustanove, roditelja i djeteta sa ŠB1 te da se oko spomenutog postigne zajednički dogovor. Valja naglasiti da razinu nadzora i pomoći treba uvijek uskladiti s dobi i stupnjem autonomije djeteta.
Odgojno-obrazovna ustanova dužna je osigurati prikladan i siguran prostor za provjeru razine glukoze u krvi te supkutanu primjenu inzulina, poštujući djetetovu privatnost. Isto tako, važno je djetetu omogućiti pravovremeni unos obroka i međuobroka, uz dostatno vrijeme za konzumaciju hrane.
Svaki djelatnik zadužen za pomoć djetetu sa ŠB1 mora znati kako prepoznati i liječiti hipoglikemiju. Ako se posumnja na sniženu razinu šećera u krvi ili se ona potvrdi, dijete se bez obzira na dob ne smije ostaviti bez nadzora sve dok epizoda hipoglikemije ne bude razriješena.
Svaka hipoglikemija je hitno stanje koje zahtijeva žurnu intervenciju. Učenicima sa ŠB1 mora se omogućiti da uvijek imaju pri ruci glukometar ili sustav za kontinuirano praćenje glikemije povezan s mobitelom te jednostavne ugljikohidrate.
Ako se hipoglikemija razvije pola sata prije ili tijekom provjere znanja, učeniku treba odobriti dodatno vrijeme za odgovaranje/testiranje, kako bi se omogućio potpuni oporavak kognitivnih funkcija.
U slučaju teške hipoglikemije djelatnik odgojno-obrazovne ustanove koji se u trenutku hipoglikemije zatekao uz dijete treba ga, ako je u besvjesnom stanju, postaviti u bočni položaj, primijeniti glukagon te potom pozvati hitnu medicinsku pomoć i obavijestiti roditelje.
Naposljetku, važno je istaknuti da su djeci u Hrvatskoj dostupne nove tehnologije za praćenje glikemije (CGM – sustavi za kontinuirano praćenje glukoze u potkožnom tkivu) i primjenu inzulina (inzulinske pumpe), koje su osmišljene s ciljem da poboljšaju kontrolu bolesti, olakšaju život s dijabetesom i učine ga sigurnijim. Stoga odgojno-obrazovne ustanove ne smiju biti prepreka, već naprotiv podrška primjeni modernih tehnologija i važan partner u zajedničkoj brizi za dobrobit djece sa ŠB1.