dr. sc. Marina Grubić, prof. psihologije,
KBC Zagreb, Klinika za pedijatriju
Bliži se kraj ljeta, kraj školskih praznika i početak nove školske godine. Svi roditelji se pripremaju kupujući nove torbe, pribor ili odjeću i skupljaju energiju za nadolazeće dnevne stresore vezane uz školske obaveze. Roditelji djece s dijabetesom imaju dodatne brige i postavljaju si niz pitanja: kako će se dijete snalaziti s dijabetesom u školi, hoće li mjeriti šećer, hoće li uzeti predviđeni obrok, hoće li prepoznati hipoglikemiju, hoće li se osjećati drukčijim, kako će ga prihvatiti vršnjaci, može li učiteljica brinuti o njemu, kako je informirati i osigurati njezinu podršku?
Važnost učinkovite pripreme
Kako bi se lakše nosili s navedenim zabrinutostima važno je pripremiti se. Pripremu treba prilagoditi dobi djeteta, a ona uz efikasno planiranje povećava sigurnost, smanjuje neizvjesnost, strah i tjeskobu. Proces planiranja uključuje nekoliko koraka:
1. budite svjesni prava vašeg djeteta koja su jasno opisana u usuglašenim preporukama za zbrinjavanje djece s dijabetesom. Naime, dijabetes ne smije biti prepreka u odgoju i obrazovanju, uzrok isključivanju iz bilo koje vrste aktivnosti niti uzrok neuključivanja djece u vrtić, školu ili fakultet. Socijalna integracija i adekvatno obrazovanje jedan je od osnovnih ciljeva zbrinjavanja djece s dijabetesom. Djeca s dijabetesom ne smiju biti stigmatizirana niti diskriminirana u socijalnoj zajednici: ona moraju imati iste mogućnosti i prava u obrazovanju i zapošljavanju.
2. razvijajte pozitivan stav prema dijabetesu. Svojim ponašanjem (ponašajte se isto kao i prije bolesti, isto kao i prema djeci bez dijabetesa, ne budite popustljivi, nemojte ga prezaštićivati i ograničavati, imajte ista očekivanja vezana uz ponašanje, školu, disciplinu) pokažite djetetu da ga dijabetes ne čini bolesnim, nego da zbog dijabetesa ima dodatna znanja i vještine, odgovornost i hrabrost. Time mu pomažete da razvije pozitivnu sliku o sebi i visoku razinu samopoštovanja.
3. dopustite djetetu da preuzme dobno primjerenu odgovornost za brigu o dijabetesu. Naučite ga da prepoznaje hipoglikemiju (mogu je prepoznati djeca u dobi od 3 – 4 godine), predviđa i sprječava hipoglikemiju (u prosjeku s 9 – 10 god), da mjeri GUK (u prosjeku sa 7 – 8 god), daje si inzulin (u prosjeku s 8 – 9 god) i prilagođava doze inzulina (u prosjeku s 12 – 13 god).
Djeca različite dobi su sposobna obavljati različite zadatke i prihvatiti različite odgovornosti. Važno je očekivanja prilagoditi sposobnostima djeteta. Ako nisu u stanju obaviti zadatke koji se pred njih postavljaju, mogu razviti osjećaj neuspjeha, a kasnije i slabije samopouzdanje što može rezultirati lošijom samokontrolom. Kako dijete raste, treba preuzeti primjerenu razinu odgovornosti s kojom se dobro osjeća. Djecu bi trebalo poticati da postupno, kada su spremna, preuzmu brigu za sebe. Sposobnost samostalnog života s dijabetesom ili bez njega, predstavlja cilj za svu djecu. Pri tome treba imati na umu da postajemo odgovorni ako dobijemo odgovornost.
U procjenjivanju razine odgovornosti koju dijete može preuzeti važno je razgovarati i dogovoriti se s djetetom. Na početku preuzimanja pojedine aktivnosti samokontrole dijete može biti nesigurno, treba ga poticati i nadzirati. Tako npr. u nižim razredima osnovne škole dijete može samo mjeriti GUK te po potrebi obavijestiti porukom ili dogovorenim pozivom roditelje koji mu onda mogu pomoći da si da određenu dozu inzulina.
4. informirajte učitelje i profesore. Informiranje nastavnika je važno kako bi razumjeli djetetovo ponašanje i pomogli mu, kako bi ostaloj djeci mogli objasniti bolest i otvoreno o njoj razgovarati te kako bi se roditelji osjećali sigurnijima.
Važno je organizirati sastanak djeteta, roditelja i nastavnika i dati mu usmene i pisane informacije. Informacije koje dajete trebaju biti jasne, kratke, koncizne i trebaju sadržavati samo ono što očekujete od nastavnika ovisno o dobi djeteta. Kod mlađe djece to može uključivati povremeno poticanje učiteljice da izmjeri GUK ili da se javi roditeljima. Učiteljima treba reći da će dijete nekad i za vrijeme sata izmjeriti šećer (ako osjeća simptome hipoglikemije), da se može dogoditi da uzme dekstrozu i pojede nešto, da ima mogućnost nazvati roditelje ako procijeni potrebnim. Učiteljima treba jasno reći u čemu je dijete samostalno, te da ga ne treba bespotrebno provjeravati i ispitivati. Djeca ne vole pitanje „Kako si?“ jer ih to stavlja u poziciju da su bolesni i različiti od ostale djece u razredu. Važno je reći nastavnicima da će dijete samo potražiti pomoć ako mu je potrebna. Nastavnicima je dobro reći da djeci pomaže uključivanje u sve dobno primjerene aktivnosti, jer isključivanje naglašava osjećaj različitosti i potiče osjećaj manje vrijednosti. S druge strane, sudjelovanje u svim školskim i izvanškolskim aktivnostima ojačava osjećaj samopoštovanja i kompetentnosti. S djetetom treba poticati otvoren razgovor o dijabetesu te zauzimanje za sebe kada je to potrebno.
Prirodna je reakcija roditelja da se boje reakcija nastavnika, ali je zato važno dati im konkretne savjete. Nadalje, važno je strpljenje; treba uvažavati njihovu nesigurnost ako se prvi put susreću s dijabetesom u razredu. Dobro je potaknuti učitelje da se po mogućnosti uključe u seminar za edukaciju koji se u Zagrebu jednom godišnje organizira u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje i stručnim timom Referentnog centra za dijabetes djece pri Klinici za pedijatriju KBC Rebro. Nemojte prestrašiti učitelje neprimjerenom količinom informacija, recite im samo ono što se od njih očekuje.
5. naučite dijete kako da objasni dijabetes učenicima u razredu. Osnažite ga da otvoreno govori o tome kako zbog dijabetesa treba redovito kontrolirati GUK (neka im pokaže glukometar ili senzor), davati si inzulin jer ga njegova gušterača ne proizvodi (neka im pokaže pen ili pumpu). Treba mu objasniti da su djeca znatiželjna i da će ga na početku ispitivati o svemu, stoga osigurajte odgovor na svako pitanje. Otvoren pristup rezultira prihvaćanjem. Naime, vršnjaci djecu s dijabetesom najčešće doživljavaju hrabrima i zanimljivima jer znaju puno o kontroli dijabetesa (a uz to imaju i različite „gadgete“ – glukometre, senzore, pumpe…). Važno je dogovoriti da dijete ima mogućnost sve aktivnosti samokontrole provoditi u razredu, pred drugima, a ne u nekoj posebnoj prostoriji.
Zaključno
Prije polaska u školu važno je dijete osamostaliti u brizi za sebe i dati mu mogućnost da pokaže odgovornost. Djetetu treba pokazati da vjerujete u njega kako bi ono imalo povjerenja u sebe. Pozitivnu sliku o sebi i visoko samopoštovanje imat će ona djeca čiji roditelji imaju realna očekivanja i daju mu osjećaj da je vrijedno i sposobno. Pretjerano kontroliranje će rezultirati niskim samopoštovanjem.
Poželjno je uključiti dijete u planiranje, razgovarati o promjenama koje će se dogoditi polaskom (ili povratkom) u školu te dogovoriti zajednička pravila. Najbolji način pripreme djeteta ostvarujete ako ga uključite u ranije opisani proces planiranja.
Ako dijete po prvi put polazi u školu s dijabetesom, prilagodba može biti proces koji traje nekoliko dana ili tjedana: budite u kontaktu s učiteljima, pažljivo i strpljivo komunicirajte kako bi mogli zajedno pomoći djetetu da se osjeća sigurno u školi.
Kad dijete dođe kući iz škole prvo ga pitajte kako mu je bilo s učenicima, učiteljicom i sl., a tek onda mu možete postaviti pitanje o dijabetesu. Briga za dijabetes je roditeljimauvijek na prvom mjestu, ali djeci su važniji vršnjaci, učenje i slobodne aktivnosti; jednako kao i djeci bez dijabetesa.
Iako vas je strah, nemojte da to dijete vidi. Ako vidi sigurnog roditelja i ono se osjeća sigurno, bez straha i tjeskobe.
Prvi dani škole moraju biti uzbudljivi, nemojte da ih dijabetes učini zastrašujućim.