Dr. sc. Maja Batista, klinička psihologinja,
Klinika za pedijatriju KBC Sestre milosrdnice
U situaciji kad se djetetu dijagnosticira dijabetes to utječe na samo dijete, roditelje, ostale članove obitelji, na odnose u obitelji kao i na cjelokupno njezino funkcioniranje.
Obitelj se susreće s nizom izazova u vidu opetovane brige za kontrolu dijabetesa koja uključuje niz svakodnevnih aktivnosti koje mogu značajno remetiti dosadašnji životni stil kako djeteta, tako i cijele obitelji. Izazov predstavlja i novo učenje, kako novih informacija i edukacija oko same bolesti i samozbrinjavanja iste, tako i učenje usklađivanja životnog stila s kontrolom dijabetesa. Učenje predstavlja i stvaranje i razumijevanje odnosa roditelj-dijete kroz prizmu dijabetesa. U kojem trenutku i u kojoj mjeri trebam prepustiti brigu o dijabetesu te trebam li to uopće učiniti? Je li moje dijete spremno za tako nešto? – pitaju se gotovo svi roditelji djece s dijagnosticiranim dijabetesom.
Proces prenošenja odgovornosti s roditelja na dijete pokazao se izrazito važnim u kontroli dijabetesa. S jedne strane potrebno je osvijestiti kako možda pretjerano brinemo i kontroliramo svoje dijete u brizi za dijabetes, što je povezano s otporom prema svemu, posebice prema samom dijabetesu što je osobito naglašeno u doba adolescencije. S druge strane, postoje situacije kada roditelji djeci dozvole autonomiju u brizi o sebi prije nego što su kognitivno i socijalno zreli, što može doprinijeti anksioznim smetnjama. Pokazalo se da je viša razina anksioznosti povezana sa slabijom motivacijom i uključenosti u brigu oko dijabetesa. To dovodi do začaranog kruga: naime, roditelji prepuštaju brigu oko dijabetesa djetetu prerano i/ili previše te se oni isključuju iz brige oko bolesti.
Svatko je dijete drukčije. Dob djeteta sama po sebi nije pokazatelj spremnosti djeteta na odgovornost oko dijabetesa. Većina djece želi rješavati zadatke kada su spremna za to. Važno je da djeca dožive osjećaj postignuća. Ako je vaše dijete dobilo pravu količinu odgovornosti i pravu količinu nadzora odraslih, njegovo znanje o dijabetesu treba biti dobro, njegovo samokontrola i samozbrinjavanje bolesti treba biti dobro, njegova kontrola šećera u krvi bi trebala biti dobra, i on bi trebao biti hospitaliziran rijetko. Ako je vašem djetetu dato previše odgovornosti i nedovoljno nadzora odraslih, njegova samokontrola može biti slaba, kontrola šećera u krvi može biti siromašna te su moguće češće hospitalizacije. Djetetu je potrebno više odgovornosti kako bi razvilo samopouzdanje, osvijestilo svoje slabosti te kako bi se postupno pripremilo biti samostalna odrasla osoba. Kada dajemo više odgovornosti djetetu, potrebno je obratiti pozornost na to:
a) koliko dijete razumije svoju bolest i kolika znanja o dijabetesu ima,
b) koliko je zainteresirano imati više odgovornosti,
c) koliko je učinkovito u zbrinjavanju dijabetesa i
d) koliko je kognitivno i socijalno zrelo.
Općenita je preporuka da je potrebno dijete od samog početka i postavljanja dijagnoze uključiti u proces donošenja odluka, poticati ga da radi dobno primjerene izbore, ali se od njega ne očekuje da bude u potpunosti samostalan u brizi oko dijabetesa. Dobra obiteljska i socijalna podrška, uz aktivno nošenje s bolešću donosi zadovoljstvo, bolju zdravstvenu učinkovitost te bolju kvalitetu života.
Izvor: https://issuu.com/dijabetes/docs/_asopis_dijabetes-slatki__ivot_4-2019