Krešimir Martinac, dr. med.
Sveučilišna klinika “Vuk Vrhovac”, KB Merkur, Zagreb
Na početku bijaše pitanje: „Tko je star?“. U ne tako davnoj prošlosti, čovjek u dobi od 60 godina već je bio proglašen starcem. Današnji uvjeti života, dostupnost hrane, moderna medicina učinili su život lagodnijim i duljim.
Svatko od nas sigurno poznaje vitalnog osamdesetogodišnjaka koji „puca“ od zdravlja, a također i nekoga desetak godina mlađeg koji pije puno tableta i hoda polako uz pomoć štapa. Dakle, odgovora na pitanje kako liječiti šećernu bolest u starijoj životnoj dobi ima isto koliko i osoba sa šećernom bolesti u starijoj životnoj dobi, a svakim ih je danom sve više. Naime, prevalencija šećerne bolesti raste s dobi, a podatci pokazuju da više od 20% ljudi starijih od 65 godina ima šećernu bolest. Većinom se radi o osobama sa šećernom bolesti tipa 2, no pojava autoimune (inzulin ovisne) šećerne bolesti moguća je i u starijoj životnoj dobi. Pristup je dakle individualan, i to je najvažnije pravilo. Liječnik dijabetolog će, uzevši u obzir opće zdravstveno stanje, pridružene bolesti, način života, očekivano trajanje života, a također i želje osobe sa šećernom bolesti donijeti odluku kakvim će se vrijednostima glikemije težiti i u skladu s navedenim propisati terapiju. Što se tiče kvalitete glukoregulacije procijenjene prema nalazu HbA1c, ne postoje službene smjernice, no neki predlažu da se u osoba starije životne dobi zadovoljavajućima smatraju vrijednosti HbA1c do 7,5%, uz pridružene komorbiditete i oštećene kognitivne funkcije do 8%, a uz teške pridružene bolesti i kratko očekivano trajanje života do 8,5%.
Postoje ipak neke stvari u osoba starije životne dobi na koje uvijek prilikom propisivanja terapije obraćamo pažnju. Gotovo svi lijekovi za šećernu bolest mogu se propisivati i u starijoj životnoj dobi (iznimka su tzv. SGLT2 inhibitori koji se ne uvode u terapiju osobama starijim od 75 godina radi sklonosti dehidraciji, a i nedostatku kliničkih studija u ovoj dobnoj skupini), no valja voditi računa o bubrežnoj funkciji jer ista utječe na doze lijekova koje u liječenju šećerne bolesti propisujemo. Naime, vrijednost glomerularne filtracije pada s dobi te će npr. osoba od 40 godina koja ima vrijednost kreatinina u serumu od 90 imati vrijednost glomerularne filtracije 92 ml/min, dok će osoba u dobi od 80 godina uz istu vrijednost serumskog kreatinina imati vrijednost 69 ml/min. Na navedeno moramo obraćati pažnju jer će doze lijekova u starijoj životnoj dobi biti potrebno reducirati. Nadalje, lijekove kod kojih postoji sklonost razvoja hipoglikemije (niske razine šećera u krvi), poput tableta iz skupine sulfonilureje i samog inzulina, u starijoj dobi propisujemo s dodatnom dozom opreza jer je odgovor organizma na hipoglikemiju (simptome koji se javljaju i upozoravaju na nisku razinu šećera u krvi) u starijoj dobi oslabljen. Navedeno može rezultirati gubitkom svijesti, padovima i lomovima kostiju koji u starijoj životnoj dobi teže cijele, što značajno remeti kvalitetu života, a može ga i ugroziti. Također, niske vrijednosti šećera u krvi čimbenik su kardiovaskularnog rizika. No ipak, trajno povišene vrijednosti šećera u krvi vode ka osjećaju slabosti, dehidraciji, ošamućenosti te sklonosti infekcijama. Dakle, pri propisivanju terapije potrebno je voditi računa i o navedenom, reducirati mogućnost pojave hipoglikemija inzistiranjem na „optimalnim“ vrijednostima glikemije, ali i voditi računa o tome da glikemija nije u značajnoj mjeri stalno povišena.
Temeljne mjere liječenja uvijek su nam osobito važne. Tjelesna aktivnost, bilo kakva, bilo kada i u svakoj dobi povoljno utječe na regulaciju šećerne bolesti, ali i kardiovaskularni sustav, kognitivne funkcije i kvalitetu života općenito. Što se tiče dijabetičke dijete, ciljeve treba planirati realno u dogovoru s bolesnikom i njegovom obitelji, poštujući naravno i njegove želje (zamislite da imate 90 godina, a neko vam ne želi priuštiti omiljeno jelo – kako biste Vi reagirali).
Na kraju, liječenje šećerne bolesti u starijoj životnoj dobi zahtijeva individualan pristup i postavljanje razumnih terapijskih ciljeva, svakako uzimajući u obzir opće zdravstveno stanje, očekivano trajanje života, želje bolesnika te svakako kvalitetu života. Jer bitno je dodati životu kvalitetu, a ne kvantitetu, zar ne?