Doc. prim. dr. sc. Valerija Bralić Lang, spec. obiteljske medicine
U zadnjih dvadesetak godina dogodio se značajan napredak u liječenju šećerne bolesti. Otkriveni su lijekovi koji osim snižavanja vrijednosti glukoze u krvi donose dodatne koristi oboljelima na način da smanjuju srčanožilne događaje, popravljaju bubrežnu funkciju, smanjuju broj hospitalizacija, ali smanjuju i smrtnost. U istih dvadesetak godina šećerna bolest je u Hrvatskoj dospjela s desetog na treće mjesto svih uzroka smrti.
Osim toga, pandemija COVID-19 značajno je negativno utjecala na kontinuitet skrbi bolesnika s kroničnim bolestima pa tako i oboljelih od šećerne bolesti. Pokazalo se da su bolesnici s dijabetesom u slučaju infekcije COVID-19 češće imali potrebu za različitim medicinskim intervencijama (češće hospitalizacije, češće liječenje na odjelima intenzivnog liječenja) i da je dijagnoza šećerne bolesti povećavala rizik smrtnosti. I kontrola bolesti prije infekcije pokazala se bitnom. Tako su oni dijabetičari koji su imali dobro kontroliranu bolest, s urednim vrijednostima glukoze u krvi, u slučaju zaraze imali bolje ishode od onih koji su imali loše reguliranu bolest. Dugoročne negativne posljedice liječenja šećerne bolesti (promjene u dostupnosti zdravstvene skrbi, psihosocijalni učinak pandemije, utjeha hranom, manja tjelesna aktivnost) u uvjetima pandemije tek ćemo moći sagledati.
Srčanožilne bolesti glavni su uzrok smrti oboljelih od šećerne bolesti. Pa ipak, mnogi pacijenti, a čini se i društvo, i dalje nisu svjesni toga, kao ni jasne veze između šećerne i srčanožilnih bolesti. Nedovoljno se ili uopće ne poduzimaju odgovarajući koraci kako bi se smanjio rizik od nepoželjnoga srčanožilnog događaja. I prije postavljanja same dijagnoze šećerne bolesti, već blago povišeni šećer u krvi počinje neprimjetno stvarati oštećenja na malim i velikim krvnim žilama. Zbog toga oboljeli kasnije mogu imati brojne tegobe i dobiti infarkt srčanog mišića, moždani udar, razviti bolest krvnih žila u srcu, ali i u drugim dijelovima tijela, razviti popuštanje srca, slabljenje bubrežne funkcije, oštećenje vida i neuropatije. Ove su bolesti povezane i u suprotnom smjeru. Tako mnoge osobe s ovim utvrđenim bolestima mogu imati nedijagnosticirani dijabetes tipa 2 ili biti u opasnosti da ga razviju. Neugodna statistika je neumoljiva i pokazuje kako osobe koje imaju šećernu bolest imaju dva do četiri puta veću šansu da razviju bolest krvnih žila srca, dvije od tri smrti oboljelih od šećerne bolesti mogu se pripisati srčanožilnim bolestima, a dvije trećine oboljelih od šećerne bolesti razvije neki oblik zatajenja srca.
Imajući ovo na umu važno je da smo svi svjesni i kako mnogo osoba ne zna da ima dijabetes ili predijabetes. Prepostavlja se da ih je u Hrvatskoj više od 120.000. Čak i oni koji znaju za svoj dijabetes ne znaju za povezanost dijabetesa i srčanožilnog rizika. Kod nekih pacijenata bol u prsima ili infarkt srčanog mišića često je prva manifestacija šećerne bolesti, dok je kod drugih to moždani udar. Upravo na te važne činjenice u proteklih nekoliko godina intenzivno upozoravaju stručna društva diljem svijeta. Navode da je u pristupu liječenju oboljelih od šećerne bolesti važno preusmjeriti glavni fokus liječenja (kontrola glukoze u krvi) na onaj koji uz kontrolu glukoze u krvi uključuje i sveobuhvatnu te stalnu procjenu srčanožilnog rizika pacijenata. Glavnina njihovih preporuka odnosi se na agresivno smanjenje tog rizika.
Svaki oboljeli od šećerne bolesti treba znati koliki je njegov srčanožilni rizik i što u tom smjeru može učiniti za vlastito zdravlje. Stara izreka „znanje je moć“ ovdje se itekako može uklopiti i posebno je bitna kada je riječ o dijabetesu i srčanožilnom riziku. Važno je da su pacijenti dovoljno informirani o tome kako dijabetes utječe na srce i krvne žile, kako bi sami mogli poduzeti mjere i pomoći u poboljšanju svoga zdravlja i sprječavanju daljnjih komplikacija. Stvarnost rizika od srčanog ili moždanog udara potvrđuju podatci koji kažu da oboljeli od šećerne bolesti žive osam do deset godina kraće od svojih vršnjaka koji šećernu bolest nemaju, da će gotovo sedam od deset dijabetičara starijih od 65 godina umrijeti od neke bolesti srca, a jedan od njih šest od moždanog udara. Osim toga, većina (devet od deset) oboljelih od šećerne bolesti ima jedan ili više dodatnih čimbenika rizika za bolesti srca (pušenje, povišene vrijednosti masnoća u krvi, povišeni krvni tlak). Dio istraživanja upućuje na to da su žene koje imaju šećernu bolest u većem riziku razvoja srčanog udara ili zatajenja srca.
Dobra je vijest da postoji način kako oboljelima od šećerne bolesti smanjiti rizik srčanožilnih bolesti, moždanog udara, ponavljanja ovih neželjenih događaja, ali i smrti. Prema recentnim uputama međunarodnih dijabetoloških, kardioloških i nefroloških udruženja moderno liječenje šećerne bolesti podrazumijeva da se odmah po postavljanju dijagnoze šećerne bolesti pacijentu procijeni srčanožilni rizik. Prema procijenjenom riziku određuje se daljnja terapija lijekovima. Tako se odmah nakon metformina osobama koje su u visokom srčanožilnom riziku ili su već preboljele neku srčanožilnu bolest preporučuje uvesti neki od suvremenih lijekova za liječenje šećerne bolesti. Ovi lijekovi osim snižavanja vrijednosti šećera u krvi ostvaruju i željeni dodatni učinak i mijenjaju nepovoljne srčanožilne i bubrežne ishode. Smjernice ujedno upozoravaju i na mogući problem u konačnom odabiru najboljeg lijeka, a tiče se cijene odnosno sudjelovanja bolesnika u njegovom plaćanju. To je nažalost slučaj u Hrvatskoj, jer oboljeli od šećerne bolesti temeljem odluke osiguravatelja aktualno moraju participirati u cijeni ovih lijekova s više od 100 kuna mjesečno. Uzimajući u obzir činjenicu da je prevalencija šećerne bolesti upravo najviša među starijima od 65 godina, socioekonomski učinak participiranja u cijeni lijeka u konačnici značajno utječe na dostupnost suvremenog načina liječenja posebno ovoj skupini pacijenata koja je i ekonomski i zdravstveno najugroženija. U ovom kontekstu značajna je odgovornost društva za smanjenje propuštenih prilika za optimiziranje liječenja oboljelih od šećerne bolesti.
Osobna je odgovornost oboljelih dosljednost u provođenju redovite tjelesne aktivnosti, zdrave prehrane, postizanja i održavanja uredne tjelesne mase te prestanka pušenja. Što se tjelesne aktivnosti tiče, preporučuje se redovito provođenje umjerene do srednje aerobne tjelesne aktivnosti minimalno 150 minuta tjedno, a uz to i provođenje vježbi snage dva puta tjedno. Osim ovoga, važno je smanjiti vrijeme koje se provodi u neprekinutom sjedenju (ustati svakih 20 do 30 minuta). Što se prehrane tiče, na prvom je mjestu kontrola veličine porcija, konzumiranje namirnica niskoga glikemijskog indeksa, smanjenje unosa rafiniranih ugljikohidrata i prihvaćanje zdravih prehrambenih navika, npr. mediteranske dijete. Preporuka je gubitak povišene tjelesne mase 5 – 7% i održavanje postignutog te naravno prestanak pušenja. Isto tako, od neupitne je važnosti dobra adherencija, odnosno redovitost uzimanja lijekova.
Pravodobnom intervencijom lijekovima uz redovito pridržavanje svih preporučenih nefarmakoloških mjera može se djelotvorno utjecati na prirodni tijek razvoja šećerne bolesti. Mjesta za propuštene prilike ne smije biti. Cilj liječenja treba biti odgađanje razvoja komplikacija i nepoželjnih događaja uz očuvanje dobre kvalitete života.